Glagoljica se ne može čitati brzo kao latinica

Ove godine naši Križevački glagoljaši obilježavaju deset godina rada – učenja i kreativnog izražavanja potaknutoga glagoljicom. Kako je na predstavljanju jedne knjige u Križevcima gostovao akademik Stjepan Damjanović, profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu koji studente hrvatskoga jezika podučava glagoljicu, bila je to izvrsna prilika da ga zamolimo za razgovor. Ljubazno nam je odgovorio na pitanja o glagoljici, svom školovanju i radu, o Matici hrvatskoj, a iznio nam je i svoje mišljenje o novom kurikulu i suvremenoj školi.

Stjepan Damjanović  profesor je na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo. Osim na zagrebačkom predavao je na sveučilištima u Osijeku, Rijeci, Mostaru, Bochumu, Grazu i Pragu. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2014. predsjednik je Matice hrvatske.

samardzija-damjanovic-3

Povijest hrvatskoga jezika ne može bez glagoljaštva

Koliko smo upoznati, glagoljaška družina naše škole najstarija je takva družina u našoj županiji, ali nije jedina. Mislite li da su osnovnoškolske glagoljaške družine važne za razvoj zanimanja za najraniju povijest hrvatskoga jezika?

Da, sigurno su važne. Kao što svi dobro znamo, ne stane sve u školske programe, a interesi mogu biti različiti. Tako sigurno postoji neka skupina učenika koja fiziku želi učiti i više od onoga što se može čuti na satu, ili pak oni koji iz hrvatske kulture, hrvatske književnosti ili iz hrvatskog jezika vole čuti i više nego što omogućava propisana satnica. S druge strane, glagoljaštvo je, bez ikakvog pretjerivanja, jedan od jako važnih fenomena hrvatske kulture. Mi smo se od sedmog stoljeća, kada smo stigli na ove prostore, služili latinskim jezikom u knjizi, da bismo se zatim petsto godina služili glagoljicom. Glagoljica je bila jako dugo premoćno hrvatsko pismo i ljudi krivo misle da je ona vezana samo uz oltar, da su se njome koristili samo neki svećenici koji su glagoljali i iz nekih glagoljičkih misala služili misu ili obavljali neke druge obrede iz knjiga pisanih glagoljicom. Glagoljica je bila na mnogim područjima potpuno životno pismo, znači njome su se pisali dani rođenja, natpisi na kuće kad je građena i tako dalje. Upotrebljavala se u životu kao danas latinica, a na njoj su ostvareni važni tekstovi naše kulture. I zato je dobro da postoje skupine učenika koje to zanima i da, sudjelujući u glagoljaškim družinama, imaju priliku naučiti više od onoga što je predviđeno redovnim školskim programom.

Mi smo na satu hrvatskoga jezika u 6. razredu jedan sat posvetili najstarijem razdoblju hrvatske pismenosti, upoznali par najstarijih spomenika na svakom hrvatskom pismu. Smatrate li da se u redovnome programu dovoljno uči o glagoljici i glagoljaštvu?

Veliki sam dio svojega vremena i svojih napora utrošio na govorenje i pisanje o glagoljici i glagoljaštvu, pa je pitanje koliko mogu biti objektivan kada se govori o njezinu mjestu u nastavnim programima. Iz činjenice da je ona pola tisućljeća bila najvažnije hrvatsko pismo, da su Hrvati na njoj napisali puno prevažnih tekstova, izvodim zaključak da bi ona morala imati važnije mjesto u sustavu obrazovanja nego što ga sada ima. To ne znači da sada treba ne znam koliko više vremena posvetiti u redovnom programu tom odsječku hrvatske kulture. Nastavnici i profesori hrvatskoga jezika moraju biti pripravni da pomognu onoj djeci koja žele o tome nešto saznati izvan redovnoga programa. Bilo bi lijepo kada bi nastavnici likovnoga odgoja uočili likovnost glagoljičnoga pisma i ljepotu glagoljicom pisanih i tiskanih knjiga. I najsiromašnije škole mogu kupiti pristojan odljev Bašćanske ploče i staviti ga na zid uz kratak tekst. Mogli bismo i jednu stranicu iz najstarije hrvatske knjige, Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483., uvećati i staviti na vidljivo mjesto. To bi moglo u nekoj djeci probuditi zanimanje za glagoljicu.

Zašto je važno da učenici znaju o tom razdoblju hrvatske pismenosti?

Svatko tko je iole upućen u one procese koje zovemo povijest hrvatskoga jezika i povijest hrvatske književnosti zna da te procese ne možemo razumjeti bez bitnih znanja iz hrvatskoga srednjovjekovlja, a u tom se razdoblju hrvatski jezik najčešće bilježio glagoljicom. Pri tome je uvijek važno da znanja o tom vremenu nudimo u obliku primjerenom i prilagođenom onome tko nas sluša. Tako je sa svim znanjima.

Znanjem glagoljice možemo se izdvojiti iz mase

Studentima predajete staroslavenski jezik i učite ih glagoljicu. Koliko studenti pokazuju zanimanja za glagoljicu i koliko je onih koji je poznaju iz osnovne ili srednje škole?

Iz svojeg bogatog iskustva znam da studenti za glagoljicu pokazuju veliko zanimanje. Staroslavenski je druga stvar. Ja predajem staroslavenski jezik onima koji studiraju hrvatski jezik i koji će postati profesori hrvatskog jezika. Taj studij obično upisuju mladi ljudi koji su se zaljubili u nekog književnika, pjesnika i oni bi studirali literaturu. Onda ja dođem i predajem nekakav stari jezik, stare aoriste, stare imperfekte… Zato je potreban moj poseban napor kako bi studenti staroslavenski zavoljeli ili ga barem bili spremni učiti. S glagoljicom nije taj problem, za nju se od prve veći broj studenata zainteresira. Nekima je zanimljivo da ispišu glagoljicom sastav nogometne momčadi za koji navijaju, drugima da pošalju nekom poruku koja se ne može odmah dešifrirati, trećima da napišu ljubavnu poruku osobi u koju su se zaljubili. Postoje tako različiti interesi, sve do onih ozbiljnih, da se mogu čitati stari tekstovi na glagoljici. Ne treba zaboraviti da postoji i ona stara ljudska potreba da volimo znati nešto što drugi ne znaju. Tako je dosta zgodno znati glagoljicu i time se nekako izdvojiti.

Voljeli bismo kad bi postojao neki muzej glagoljice ili slična institucija u kojoj bi učenici mogli vidjeti najznačajnije glagoljske spomenike i učiti o glagoljici i glagoljaštvu. Mislite li da bi se tako što moglo ostvariti u skoroj budućnosti?

O tome se jako dugo razgovara, ta se potreba osjeća odavno. Najveći stručnjaci, a i prosječni ljudi koji se za kulturu zanimaju, znaju da je Zagreb grad koji na svijetu ima najviše glagoljičnih spomenika, makar se u Zagrebu nije pisalo glagoljicom. Kako je postao glavni grad Hrvata, tu su se donosile glagoljičke knjige, kameni spomenici, pravne isprave i ostali dokumenti, tako da Zagreb ima nezamislivo puno glagoljaškog blaga. Razmišlja se o poduzimanju nekih konkretnih koraka. Zatraženo je od Gradske uprave da nađe prikladan prostor. Stvoreno je i jedno tijelo koje osmišljava izgled i sadržaj muzeja, koji bi trebao biti moderan i interaktivan, gdje glagoljica neće biti predstavljena suhoparnim slikama na zidu, nego životnim situacijama u kojima će se vidjeti kako glagoljica funkcionira. Koliko će to trajati, ja ne mogu znati. Srećom, ima u Zagrebu Društvo prijatelja glagoljice koje radi vrlo ozbiljno i marljivo, i moglo bi to uspjeti prije nego što mislimo. I u Matici hrvatskoj postoji prostorija koja bi mogla poslužiti kao takav jedan muzej. Znači, razmišlja se i o lokaciji, o sadržaju i načinu prezentacije. Vi ste mladi, vi ćete to sigurno dočekati.

Nedavno je bio Sabor glagoljaša u Biogradu, prije toga i Glagoljska akademija u Roču. Što mislite o takvim aktivnostima koje populariziraju glagoljicu među djecom?

Podržavam ih svim svojim bićem. Te aktivnosti pokazuju da će se ono važno uvijek nekako probiti. Glagoljično je pismo, ali i tekstovi na njemu stvoreni, dio naše hrvatske posebnosti, moderni bi rekli dio našega identiteta. To neka djeca brzo osjete i osjećaj i poriv koji time dobiju treba njegovati u smjeru plemenitoga rodoljublja.

Sve prvo ili najstarije napisano je glagoljicom

Sjećate li se kada ste se vi prvi put susreli s glagoljicom? Kako je to utjecalo na odabir vašega zanimanja?

Nije utjecalo na moj odabir zanimanja. Ja sam iz Slavonije, imao sam jednog župnika koji se bavio starim tekstovima i koji mi je rekao da postoji nešto takvo, ali on nije imao knjigu gdje bih ja glagoljicu vidio. Počeo sam studirati hrvatski jezik jer sam volio čitati knjige, kako to obično ide, a onda su mi se na odjednom počeli više sviđati oni koji predaju jezik od onih koji predaju književnost. Tada se pojavio profesor Hercigonja, koji je predavao staroslavenski i koji nas je upućivao na glagoljicu. Ona mi se učinila kao nešto posebno, u smislu i stručnom i nacionalnom. Fasciniralo me što je to pismo sastavljeno od simbola, i to od kršćanskih simbola: trokutić, kružić i križić. Netko ih je kombinirao i napravio pismo. Dalje sam malo-pomalo saznao za Bašćansku ploču, za prvu hrvatsku tiskanu knjigu, za najstariji hrvatski pravni tekst i tako dalje. Shvatio sam da je sve ono prvo ili najstarije što je zapisano na hrvatskome jeziku –  zapisano upravo glagoljicom. I to, naravno, čovjeka na neki način impresionira. Nekoga više, nekog manje, mene je impresioniralo jako i tako sam se počeo baviti glagoljicom.

Možete li glagoljicu čitati i pisati jednako brzo kao i latinicu?

Ne, ne. S glagoljicom je to zanimljivo. Kao što sigurno znate, ima više tipova glagoljice. Onu takozvanu svečanu, koju nalazite u misalima i drugim crkvenim knjigama, mogu lako čitati. Ali glagoljica je najčešće rukopisna i tu se javlja problem. Kao što se kod nekih rukopisa ni latinica ne može brzo čitati, tako ponekad moram jako dugo vremena provesti nad nekim tekstom da uopće uđem u rukopis te osobe i da shvatim na koji način piše koje slovo. Mogu to usporediti s latiničkim pisanjem slova n, kod nekih on izgleda baš kao n, a kod nekih više kao u. I kada u nekom glagoljičnom tekstu imate petnaest takvih nedoumica, na velikim ste mukama. Nema ni govora o tome da bih glagoljicu mogao čitati kao latinicu, iako svaki dan pročitam nešto na njoj i sigurno je relativno dobro znam čitati.

damjanovic

Imam dobru kombinaciju vrlina i mana

Pročitala sam da ste prema studentskim anketama omiljeni profesor. Čime osvajate svoje studente?

To bi zbilja trebalo pitati studente. Ja na to pitanje uvijek odgovaram citatom iz jednog mađarskog romana, tamo je neki mladić doktorirao i njegova djevojka ga vani čeka, grli ga i čestita mu. Pita ga kako je to uspio, a on kaže: – Pa, znaš, imao sam sve potrebne vrline i mane kako bih uspio. Tako i ja mislim da možda neka kombinacija mojih vrlina i mana studente privlači. Ja sam uvijek volio govoriti jednostavno, to jednostavno za veliki broj ljudi znači prednost. Treba ipak znati da se ponekad, kada govorite o znanstvenim problemima, ne smije prejednostavno govoriti jer otpadne dio istine. Možda mi se pod manu može uzeti to što sam nekad nešto odrezao istine za volju toga da me studenti razumiju. S druge strane, sebi u korist mogu reći da sam uvijek volio studente i da sam se zbilja uvijek pripremao za svako predavanje.

Napisali ste brojne knjige. Nama se osobito svidjela Hrvatska pisana kultura koju je izdala križevačka kuća Veda. Koju biste vi svoju knjigu izdvojili kao posebno dragu ili dragocjenu?

Na to možete odgovarati slično kao kada pitate majku koje dijete najviše voli, to je vrlo teško reći. One imaju različite uloge. Knjiga koja je odigrala najvažniju ulogu i koja je prodana u desecima tisuća primjeraka je Slovo iskona po kojoj uče studenti hrvatskoga jezika. Pokazalo se da je ta knjiga bila potrebna. Izdala ju je Matica hrvatska i sad će izaći njezino treće izdanje.
Ako bih baš morao, kao najdražu bih izdvojio svoju prvu knjigu (tako to obično bude), koja se zove Tragom jezika hrvatskih glagoljaša. To je zapravo moja doktorska disertacija, koju sam pretvorio u knjigu, ne jako veliku, ali, po mišljenju mojih kolega, važnu knjigu.
Knjigu koju ste spomenuli, Hrvatsku pisanu kulturu, napisao sam sa svojim prijateljem Josipom Bratulićem i ona je sigurno za mnoge ljude dobrodošla. U tri smo sveska pokušali od najstarijih vremena do danas prikazati razvoj hrvatske pismenosti. Kako je naše vrijeme izrazito vizualno usmjereno, knjigu smo oblikovali s puno slika i malo teksta, pa je dobro prolazila u recenzijama i relativno se dobro prodavala.
Također imam i specijalističke knjige, na primjer knjigu Filološki razgovori. Mislim da je otisnuta u sedamsto primjeraka i vjerujem da još stoji njih petsto u nekom skladištu, nitko ne pokazuje nikakvo zanimanje, a i meni je postalo neugodno da dijelim ono što nitko neće. Premda tamo nisu ništa slabiji tekstovi od onih u knjigama koje se prodaju. Razne okolnosti na to utječu.

Planirate li napisati još neku knjigu?

Evo, za mjesec dana izaći će mi knjiga posvećena glagoljaškim temama. Dalje ne smijem puno planirati, radit ću koliko god budem mogao, ali puno mi je godina i Gospodin Bog bi mogao reći da je dosta.

Moje je iskustvo da se isplati truditi

Dobili ste nekoliko nagrada. Čini mi se da danas među mladima prevladava mišljenje kako se ne vrijedi previše truditi, da sve treba biti lako i brzo dostupno. Koliko rada i truda stoji iza svake od vaših nagrada i što vam one znače?

Nagrade su uvijek nekakvo priznanje i čovjeku su drage, on može glumiti da mu je to svejedno, ali nikom nije. Kada profesor održi predavanje, obično ima osjećaj je li bilo dobro ili je moglo bolje, ali kada mu netko kaže da je lijepo govorio, draže mu je nego da mu kaže da je bilo bez veze.
Bitno pitanje ste postavili, ovo truditi se ili ne. Moje je duboko iskustvo, imam sedamdeset godina, da se itekako isplati truditi. To nije samo stvar toga da će vam netko pljeskati jer ćete održati dobro predavanje ili će reći da ste napisali dobru knjigu. To je stvar vašeg unutrašnjeg mira i zadovoljstva kad nešto dobro poznajete, o nekim stvarima ne brbljate kao što neki ljudi brbljaju, znaju dvije stvari o tome, a pričaju kao da su se sto godina time bavili. Kada nešto dobro znate, kada ste u to uložili trud, onda je to ono što vrijedi i donosi zadovoljstvo. Mislim da Cesarić ima pjesmu koja kaže da se isplati truditi i raditi koliko god možete („Slabašnu djecu radost rađa / I njezin porod brzo gine, / A pjesme, rasplamsane bolom / Gore ko svjetla za daljine.”). Pri tome ipak treba paziti na mjeru, čovjek je stvoren da radi, ali treba znati pronaći ravnotežu između rada i odmora.

Matica hrvatska širi svoje stavove sporo i tiho, ali trajno

Od 2014. godine predsjednik ste Matice hrvatske. Jeste li izbor doživjeli kao iznimnu čast ili veliku odgovornost?

I kao čast i kao veliku odgovornost. Bio bih ništica kada povjerenje tolikih ljudi ne bih doživio kao priznanje, ali i kao obvezu da učinim doslovno sve što mogu da Matica živi i djeluje što bolje.

Sljedeće će godine Matica slaviti 175 godina postojanja. U burnim vremenima naše povijesti ona je čuvala hrvatski nacionalni identitet. Što je najvažnija zadaća Matice hrvatske danas?

Matica živi već 175 godina i zapitajmo se kako to da je tako dugo na javnoj sceni. Očito je uvijek, od njena osnutka do danas, velik broj ljudi držao da je potrebna i korisna. U javnosti se najviše govori o onim njezinim postupcima kada je na sebe preuzimala političke zadaće, dakle zadaće koje nisu u njezinu programu, ali ih je preuzimala stoga što hrvatski narod nije imao institucije koje su za to zadužene i koje svaki narod mora imati. Mislim da tu za dobroga poznavatelja hrvatskih prilika i Matičine uloge u ukupnom našem društvenom životu nema nedoumica: Matica se naravno ne treba miješati u stranačku politiku niti sve ono što ona podrazumijeva, ali zbog svoje uloge u hrvatskoj povijesti Matica ima pravo i treba reagirati kada ocijeni da je riječ o problemima koji nadilaze svakodnevnu politiku. I to činimo stalno, samo je, naravno, veliko pitanje dosega naših reakcija jer Matica nema svoje dnevne novine ni svoju televiziju. Ali nećemo zbog toga jaukati. Postoji onaj matičarski kapilarni način da širimo svoje stavove, nešto sporiji i tiši, ali trajniji.

Koje aktivnosti planirate za proslavu obljetnice?

Brojne. Samo će manji dio njih biti svečarski, a veći dio radni. To znači da ćemo promovirati knjige, održavati predavanja, okrugle stolove, znanstvene skupove, književne večeri, glazbene večeri , izložbe, sve dakle što i inače Matica radi, ali s osvrtom na 175 godina. Pozvali smo naše ogranke izvan Zagreba da popišu sve ono što su oni objavili i odradili za svojega trajanja (a takvih je ogranaka 90 u Hrvatskoj i 30 izvan Hrvatske) te da u svojim sredinama upozoravaju na Matičinu ulogu u hrvatskoj povijesti i sadašnjosti.

Što mislite o križevačkome Ogranku Matice?

Višeput sam izjavio da su Križevci jedan od Matičinih glavnih gradova. To misle svi u sadašnjem Matičinom vodstvu jer je ogranak u Križevcima izdao tako važne knjige, postavio važne ploče, organizirao brojne i raznovrsne kulturne, stručne i znanstvene događaje. Predsjednica križevačkoga ogranka, profesorica Renata Husinec dugogodišnja je članica Glavnoga odbora Matice hrvatske, što znači da su matičari diljem Domovine prepoznali požrtvovan i djelotvoran rad, njezin i Ogranka u cjelini.

Škola ne smije biti samo igra

Matica hrvatska uključila se u ocjenjivanje novoga kurikula za hrvatski jezik. Što smatrate da je u njemu dobro, a što treba popraviti?

To se ne može reći u dvije-tri rečenice. Ono što želim reći jest da svi sudionici u procesu moraju jedni druge pažljivo slušati i strpljivo razgovarati, željeti dobro i tražiti načine da se do dobra stigne. Ne smijete na drukčije mišljenje odmahivati rukom, nego dokazivati što u njemu i zašto nije dobro. Matica je nastojala pokazati poštovanje prema onima koji su izrađivali prijedlog, ali i tražila od njih da relevantne prigovore čuju i da onoga tko prigovor upućuje ne smijemo držati protivnikom izrade kurikula.

Kako zamišljate školu po mjeri učenika 21. stoljeća?

Ne želim nuditi neku lažnu skromnost, ali ja imam 70 godina i mislim da školu po mjeri učenika 21. stoljeća moraju kreirati mlađi od mene. Mi stariji u takvim pitanjima trebamo samo biti pripravni pomoći ako našu pomoć tko traži. Ipak, želim reći da se školu ne smije shvatiti samo kao igru (mada u njoj mnogo igre mora biti), škola mora biti i napor. Važno će biti da oni koji budu radili na projektu buduće škole znaju vidjeti koji su napori potrebni, a koji nepotrebni i koje su mjere potrebne da „cvjetaju svi cvjetovi”, tj. da svatko može ostvariti svoju darovitost ma kolika ona bila.

intervju

Razgovarala: Lorena Hrković, 8. a
Fotografije: Martina Valec-Rebić, prof.

Komentari