|
16. 9. 2012.
FRANJO POSARIĆ, POSLJEDNJI KRIŽEVAČKI KLOBUČAR
Zanat koji nestaje
Posjetivši u Gradskome muzeju izložbu o križevačkim cehovima, učenici naše škole
mogli su saznati mnogo o povijesti obrta u Križevcima. U tom obilju informacija nekako je prevladala ona da su mnogi od tih zanata već nestali, a neki su na tome
putu. To nas je ponukalo da posjetimo posljednjeg križevačkog klobučara Franju Posarića koji nam je rado pokazao kako izleda njegov posao
Klobučarski ceh bio je posljednji ceh koji je osnovan u Križevcima. O njemu nema previše
podataka, ali je sačuvan njegov pečat iz 1816. godine i povelja koju ima je 1838. g. dodijelio car
Ferdinand Habsburški. Klobučarski je ceh bio manji ceh, s nekoliko majstora, najviše desetak. Danas se tim poslom u našemu gradu bavi još jedino Franjo Posarić.
Naslijedio obiteljski obrt
Posarić ima svoju radionicu i trgovinu šešira u Tomislavovoj ulici od 1974. g. Otac mu je bio
klobučar u Vrbovečkoj Dubravi pa je već kao dijete naučio postupak izrade šešira. Iako je završio
školovanje za drugo zanimanje, doselivši se u Križevce, preuzeo je obrt svoga oca, čiju majstorsku
diplomu ima na zidu trgovine. Otac mu je doživio 90 godina i radio je sa sinom sve do 2002. godine.
Izrada šešira
Posarić izrađuje razne modele šešira, slavonske, prigorske, vrbovečke i obične za domaće potrebe,
zatim klasične muške kape, a u novije su vrijeme u ponudi i sportske kape, tzv. šilterice. Kako
nastaje šešir, vidjele smo u radionici u dvorištu obiteljske kuće. Komad platna, koji nabavlja u
Italiji, oblikuje se na jednom od nekoliko vrsta kalupa, ovisno o tome koji model i veličinu želimo.
Zatim se parom iz glačala oblikuje oko kalupa. Na godinu Franjo izradi najviše pedeset šešira.
Šeširi danas ne čuvaju glave
Šešir će marljive Franjine ruke lako napraviti, ali pronaći glavu koja će ga nositi, to je danas mnogo
teže.
‒ Danas ljudi mnogo manje nose šešire. Nekada su se oni puno nosili u kalničkome kraju. Sad ih
kupuju uglavnom stariji ljudi ili kulturno-umjetnička društva. Danas puno bolje idu sportske kape.
Od samih šešira teško da bi se moglo živjeti. Jednom sam radio šeširiće za vašu školu! ‒ objasnio je.
Osim u trgovini, Franjo šešire prodaje i na tržnici u Križevcima i Bjelovaru, iako i to sve rjeđe.
‒ Prije sam išao na razne sajmove, ali više nema koristi od toga. Ove godine nisam išao ni na
Gospodarski sajam ovdje u Križevcima. Obično ispadne da imate više troška negoli koristi ‒ ispričao je.
U poslu mu pomaže i supruga, koju smo zatekle kako vrijedno šije sportske kape.
‒ Krenuli smo s ovim poslom davno, i sad nema smisla prestati ga raditi. Sretna sam kad imamo
kakvu narudžbu jer volim ovaj posao. Uvijek je tako, da bi radio naki posao, moraš ga voljeti ‒ sa smiješkom objašnjava gđa Posarić.
 |
 |
Nade u nastavak obiteljskog obrta
Mali je broj obrtničkih škola koje nude školovanje za zanimanje klobučara. U Križevcima se ono ne
nudi, ali se još uvijek mladi mogu školovati u Zagrebu. Dakle ne čudi što je u široj okolici ostalo još
vrlo malo ljudi koji znaju raditi taj posao. U Zagrebu su dvojica, kao i u Koprivnici. Zato je Franjo
sretan kad se za klobučarstvo zanima njegov unuk i govori da bi se time želio baviti. Nadamo se da hoće, jer je ručno izrađen šešir nemjerljiv s industrijskim.
Tekst: Petra Lesički, 8. b
Asistencija: Anamarija Valjak, 8. b
Fotografije: Martina Valec-Rebić
|
