22. 1. 2012. Jahanje Druženje s konjima Za mnoge od nas konji su životinje koje se spominju u bajkama. Tako u Pepeljugi dobra vila pretvori bundevu u prekrasnu kočiju s četiri konja, u Snjeguljici dođe princ na bijelom konju i oživi ju, u Trnoružici kraljević dolazi do začaranog dvorca zahvaljujući brzom, snažnom i vjernom konju i poljupcem probudi Trnoružicu. Ipak, dok većina nas zapravo konje vidi samo na slikama ili televiziji, nekima je druženje s konjima svakodnevna aktivnost. Razgovarali smo stoga s Lucijom Slivarić i njezinom trenericom Ljiljanom Jambrušić iz Akademskog konjičkog kluba Križevci i Vanjom Vidaković koja svoju kobilu Elzu drži na farmi hrvatskog reprezentativca u preponskom jahanju Saše Torrea     ‒ Akademski konjički klub Križevci osnovan je početkom osamdesetih godina 20. st. Bilo je to za vrijeme Jugoslavije kad su prvi konji pasmine holstein stigli u Križevce, u tadašnji Poljoprivredni institut Križevci, danas Visoko gospodarsko učilište. Osnivač nam je ostao nepoznat, a klub danas broji tridesetak članova ‒ započinje priču o klubu trenerica Ljiljana Jambrušić. Kad postanete član kluba, najprije morate proći školu jahanja koja traje par mjeseci. Školu jahanja Lucija Slivarić prošla je prije dvije godine. ‒ Išla sam s tatom u Španjolsku i tamo smo više puta vidjeli konje na pašnjacima. Razgovarala sam s tatom i rekla kako bih voljela jahati. Tako sam se nakon povratka kući upisala u Akademski konjički klub. Sad dolazim dvaput tjedno, pripremim konja i jašem oko pola sata ‒ objašnjava Lucija. Klub ili vlastiti konj I Vanja Vidaković započela je s jahanjem u Akademskom konjičkom klubu, a danas ima vlastitu kobilu Elzu koju drži na farmi hrvatskog reprezentativca u preponskom jahanju Saše Torrea u Mladinama. ‒ Od malena sam voljela konje i stalno sam molila mamu da me upiše u konjički klub. Popustila je u trećemu razredu i upisala me ‒ ispričala je Vanja. Vanja trenira svaki dan, za čišćenje, pripremanje i jahanje Elze treba joj oko dva sata, ali joj to nije nimalo teško. ‒ Htjela bih nastaviti s jahanjem i postići dobre rezultate. Osim toga razmišljam i o tome da budem trenerica jer se samo od jahanja ne može živjeti. Tko želi profesionalno jahati, mora ili raditi kao trener ili držati pansion za konje, ili se baviti uzgojem konja ‒ objašnjava Vanja.       Jahanje nije opasnije od ostalih sportova Kao i kod ostalih sportova, jahački početci nisu laki. Padovi su sastavni dio ovladavanja tim sportom i oni uglavnom nisu opasni. Rijetko se dogodi da jahač, kad padne s konja, zadobije teže ozljede. Kad se dogodi nešto takvo, mediji slučaj prenapušu pa tako ulijevaju u ljude strah od konja.  A konji su, tvrde naše sugovornice, inteligentne i oprezne životinje koje paze na sebe, ali i na svoga jahača. ‒ Jednom sam pala točno kobili pod noge, ali kad sam otvorila oči, ona je stajala nada mnom. Nije me pregazila! ‒ ispričala je svoj slučaj Lucija, a i Vanja ima slična iskustva: ‒ Pala sam više puta, ali nikada se nisam teže ozlijedila niti išta slomila. Najgore što mi se dogodilo bila je malo natečena ruka ili noga.       Jahanje kao terapija Jahanje ne mora biti samo hobi ili sport, ono može biti i lijek. Znaju to dobro u Udruzi invalida Križevci, čijih dvadesetak članova već šest godina koristi usluge terapijskoga jahanja u Akademskom konjičkom klubu. ‒ Ljudima s tjelesnom invalidnošću, npr. s cerebralnom paralizom kao što je moja, jahanje puno pomaže. Jahanje poboljšava koordinaciju mišića, a otkako idem na terapijsko jahanje, manje me bole noge ‒ objasnila je Tamara Drokan, koja svakodnevno trenira i postiže izvrsne rezultate na natjecanjima u dresurnom jahanju za osobe s invaliditetom.     Ako dakle još uvijek nemate hobi, a volite životinje i boravak u prirodi, upišite se u Akademski konjički klub, više informacija nude na svojoj facebook stranici.     Napisala: Ana Valičević, 6. b Fotografije: facebook stranice Lucije, Vanje i AKKK-a