Top
Predstavljamo

IVKA VLAŠIĆ, UMIROVLJENA UČITELJICA

„Duša mi je u Slavoniji, a srce u Križevcima 

Umirovljena učiteljica Ivka Vlašić živi na Velikom Potočecu, gdje je uz svoju kuću uredila prostoriju u kojoj čuva razne predmete iz prošlosti. Razgledali smo što je sve sačuvala i prikupila, a moramo priznati da za mnoge od njih nismo znali čemu su služili

Gđa Ivka Vlašić u etnosobi

Na Velikom Potočecu pokraj Križevaca živi gospođa Ivka Vlašić, umirovljena učiteljica koja je pohađala našu školu, a i prvo joj je radno mjesto bilo u današnjoj Područnoj školi u Glogovnici. Gđa Vlašić zanimljiva je i svestrana osoba, a posjetili smo je s našom voditeljicom Martinom Valec-Rebić i učiteljicom Anđelkom Balić kako bismo vidjeli njezinu etnosobu u kojoj čuva predmete iz svoga djetinjstva i mladosti. Ljubazno nas je ugostila u svome domu, ispričala nam o svom životu i pokazala mnoge stare predmete koje su koristili ljudi u prošlosti. Bilo je zanimljivo pogađati čemu se neki od njih služili.

Novinarke s gđom Vlašić

Od Križevaca do Osijeka i natrag

Gđa Vlašić najprije nam je ispričala o svome rođenju i školovanju.

– Rođena sam na Velikom Potočecu. Osnovnu školu završila sam u današnjoj OŠ Ljudevita Modeca, zatim sam krenula u Učiteljsku školu. Osnovna je škola bila u prizemlju zgrade, a Učiteljska na katu. Višu pedagošku školu završila sam u Osijeku, kamo sam se s obitelji odselila 1975. jer je moj suprug, koji je radio u vojsci, dobio premještaj. – započela je priču gđa Vlašić.

Prvo radno mjesto gđe Vlašić vezano je uz našu školu.

– Prvo radno mjesto bilo mi je u školi u Glogovnici. Vidite da sam na početku svoga radnog vijeka bila povezana s vašom školom jer je glogovnička škola danas područna škola OŠ Ljudevita Modeca. Radila sam i u Fodrovcu, čija je škola tada pripadala pod Raven, u kojem je bila osmogodišnja škola. Ravenska škola danas pripada vašoj školi.

Većinu svoga učiteljskog vijeka provela je u Osijeku, u Slavoniji.

– U Osijeku sam radila u OŠ „Mladost” u naselju Sjenjak, gdje smo i stanovali. Voljeli su me i učenici i njihovi roditelji. Vodila sam izvannastavnu aktivnost ritmiku i s učenicama postizala značajne uspjehe. Pripremali smo točke za različite priredbe. Nastupali smo ne samo na školskim priredbama nego i na svim značajnijim priredbama u gradu. Za svaki smo nastup izrađivali i vlastite kostime jer znam i šivati pa sam iskoristila tu vještinu. U programu smo uvijek bili zadnji jer je to bila najefektnija točka. Okolina je to cijenila. Za svoj rad  dobila sam nagradu Društva „Naša djeca” Osijek, Priznanje Crvenog križa Osijek te Priznanje za politički rad Općine Osijek. – ispričala je gđa Vlašić.

Učiteljica Vlašić s članicama ritmičke grupe

Na pitanje gdje joj je ljepše – u Slavoniji ili u Križevcima, gđa Vlašić odgovara:

– Mnogi su me to već pitali. Mogu reći ovako: duša mi je u Slavoniji, a srce u Križevcima. U Osijeku mi je bilo jako lijepo, najljepši dio života provela sam tamo, od svoje tridesete do pedeset i pete godine.

Bogat osobni i društveni život

Gđa Vlašić u kući ima mnoštvo svojih ručnih radova, tako je stol prekriven heklanim stolnjakom, a zidovi su ukrašeni goblenima. I na sebi ima bluzu s heklanom čipkom.

– Imam puno slobodnoga vremena, pa uvijek nađem nešto korisno i lijepo što ću raditi. Tako uzgajam cvijeće i bavim se izradom ručnoga rada. Heklam, šijem, izrađujem goblene, vezem. Odmalena sam šivala lutkama haljinice, a kad sam krenula u školu, učila sam šivanje kod gđe Šaško, tada poznate križevačke šnajderice. Šivala sam sve, od pidžame do vjenčanice i zimskog kaputa. Znate, kad čovjek nešto napravi svojom rukom, onda je zadovoljan sobom, a meni je jako drago kad vidim da se ljudima oko mene sviđaju moji radovi. – ispričala je gđa Vlašić, a nama je novinarkama pripremila i poklonila maramice s ručno izvezenim pleterom.

Gđa Vlašić poklonila je novinarkama ručni rad

Gđa Vlašić živi sama, ima dva sina i šestero unučadi, ali oni ne žive u Križevcima. Jedan je sin osnovao obitelj u Osijeku, a drugi u Zagrebu. Ipak gđi Vlašić nikad nije dosadno, ima puno prijatelja s kojima se druži i putuje.

– Aktivna sam i u društvenom životu, članica sam Udruge umirovljenika i njihove sekcije Treća dob. Tu su sekciju osnovali umirovljeni učitelji prije petnaest godina, a kasnije su se pridružile i ostale struke. Zajedno idemo na izlete i posjećujemo kulturne događaje kao što su kazališne predstave, koncerti, predavanja i drugo. I jedni za druge pripremamo različita predavanja prema onome što koga zanima, tako smo slušali o češnjaku, o vješticama, o znamenitim povijesnim osobama, o vjerama… Dolaze nam i gosti, nedavno su nam predavanje o pticama držali gimnazijalci pod vodstvom profesorice Gordane Pintarić-Kovač, a često nam predavanje drži i gđa Renata Husinec. – ispričala je gđa Vlašić.

Gđa Vlašić ima mnogo različitih interesa, između ostaloga uzgaja cvijeće

Etnosoba privlači posjetitelje

Nakon ugodnoga razgovora i čašćenja pitom od jabuka pošli smo vidjeti etnosobu. Gđa Vlašić ispričala nam je kako je soba nastala.

‒ Na Veliki Potočec vratili smo se 1994., krajem Domovinskoga rata. Tu je bila moja rodna kuća, koju smo morali srušiti kako bismo sagradili novu kuću, ovu današnju. Da bismo imali gdje stanovati dok se gradi nova kuća, napravili smo dvije priručne prostorije. Jednu smo koristili suprug i ja, sad mi je to ljetna kuhinja. U drugoj je spavao moj tata, a danas je u toj prostoriji etnosoba. U njoj se nalaze mnogi stari predmeti iz stare kuće, koji su pripadali još baki i djedu. To su krhotine jednog seoskog domaćinstva.

U sobi osim predmeta iz obitelji gđe Vlašić, ima stvari koje je dobila na poklon, kao i predmeta iz drugih krajeva Hrvatske. Zanimalo nas je koji je predmet najstariji, a koji najvrjedniji.

‒ Teško mi je reći koji je predmet najstariji jer su mnogi bili u mojoj kući još prije no što sam se ja rodila. A najvrjedniji je predmet kolijevka Marcela Kiepacha. Moram vam ispričati kako je moja obitelj do nje došla. Sestra moje bake bila je pralja kod plemićke obitelji Kiepach. S obzirom da je moja baka osnovala novu obitelj, trebalo im je puno toga, pa im je obitelj Kiepach poklonila više predmeta, među njima i ovu kolijevku. Marcel Kiepach je zajedno s mojim djedom otišao u Rusiju u Prvi svjetski rat.

Kolijevka križevačkoga izumitelja Marcela Kiepacha

Mnoge predmete vidjeli smo prvi put i nismo znali čemu služe.

‒ Ovo su mesilke, u njima se mijesio kruh. Znate, nekad se je kruh pekao za cijeli tjedan. Ispeklo bi se pet štruca u krušnoj peći. Postojao je i stalak u koji su se te ispečene štruce stavljale. Ovo je kapa moga djeda, on je bio u sportskom društvu Hrvatski sokol. Prema toj originalnoj kapi napravila sam novu kapu. Ovo je naprava za popravljanje cipela, a ovo za izuvanje čizama. Ovo je stara pegla u koju se stavljao žar. Znate li čemu je služio ovaj rog? To je rog krave koji se pričvršćivao za pojas. Kad je kosac kosio travu kosom, pričvrstio bi rog krave za pojas. Kad bi mu se kosa zatupila, u vodu u rogu umakao je brus jer mokri brus bolje brusi. – pokazivala je gđa Vlašić.

GđaVlašić pokazuje novinarkama predmete iz svoje zbirke

‒  Ovo su predmeti pomoću kojih se prelo i tkalo: kolovrat, preslica, brdo… Ovo je preslica iz 1911., nju je brat moje bake iz Velikoga Ravna izrezbario dok je bio na paši i onda ju je, kad je došao ovamo na Potočec, darovao svojoj sestri. Imam i tkalački stan, ali on nije ovdje jer je prevelik za ovu prostoriju.

Gđa Vlašić s preslicom iz 1911.

Sve smo pažljivo razgledali i oduševili se predmetima koje smo imali priliku vidjeti. Naučili smo mnogo o životu i običajima ljudi iz prošlosti i voljeli bismo da što više djece posjeti ovaj mali privatni muzej.

‒ Ovu sam sobu uredila za sebe kako bih sačuvala sjećanje na djetinjstvo i svoju obitelj. Kad sam je uređivala, nisam razmišljala o tome da će dolaziti posjetitelji. Onda se pročulo pa su ljudi počeli dolaziti. Bili su članovi KUD-a Križevci i cijela grupa Treća dob, bila sam već i u medijima, u Podravskom listu, na portalu Prigorski i na televizijskoj emisiji Obločec. Veseli me kad vidim da ljude zanimaju predmeti i običaji iz prošlosti i što mogu pridonijeti očuvanju naše baštine. – zaključila je gđa Vlašić i pozvala nas da dođemo ponovo.

Sigurno ćemo se odazvati pozivu!

Tekst: Tea Domjanić, 5. r.
Fotografije: Dunja Rebić, Tea Domjanić, 5. r.;
iz albuma gđe Vlašić

Komentari