Top

Što mislite o reformi?

Petero naših učitelja odgovorilo je što misli o Školi za život

škola za vrijeme učiteljskoga štrajka

 


SANDRA POŠTIĆ, prof. glazbene kulture

Kurikularnu reformu smatram nepripremljenom i nedovoljno osmišljenom. Uvedene promjene većim su dijelom „kozmetičke” i odnose se na promjenu terminologije. Potrošeno je previše novaca na beznačajne dokumente, a uvjeti u školama su nam nejednaki. Dok su neke škole nove i suvremeno opremljene, druge se ruše, nemaju osnovnu opremu, nemaju internet, rade u dvije ili čak tri smjene, nemaju sportske dvorane, nemaju multimedijalne dvorane za održavanje priredbi ili predavanja, imaju prevelik broj učenika po razredima, nemaju ni za papir, a kamoli pametne ploče i sl. Vrednovanje je zakomplicirano kao da se radi o nuklearnoj fizici. Kao da nikad do sada nismo vrednovali učenike. Obveze učitelja drastično su povećane, iako se stalno govori o rasterećenju. Previše je administrativnih poslova, a pripremanje za nastavu zahtijeva izuzetno puno slobodnog vremena. Osposobljavanje učitelja svedeno je na Loomen, koji se uglavnom svodi na puko teoretiziranje, nepregledan je i oduzima nam dragocjeno vrijeme. Premalo je primjera iz prakse, nema živog kontakta s ljudima, a savjetnički posjeti su beskorisni, jer nemaju odgovora na konkretna pitanja, ne daju primjere iz prakse, što nije ni čudno s obzirom da nije provedena evaluacija eksperimentalne kurikularne provedbe. Dodatno, od učitelja se očekuje da se privatno dodatno usavršavaju i kupuju digitalne alate koji su preskupi. Cijela reforma zapostavlja ono najvažnije, darovite učenike i vrijedne učitelje koji im žele posvetiti više vremena. Očekuje se da radimo više, bolje, slobodnije, kreativnije, a satnica je ostala preopterećena, kruta i nefleksibilna. Teško je provoditi istraživačku nastavu i projekte u prenatrpanoj satnici i prenatrpanoj školi.

No, da ne bih isticala samo negativnosti, spomenut ću i neke pozitivne strane reforme. Učiteljima se daje sloboda ostvarivanja nastavnih sadržaja i ishoda. Ističe se otvoreni model nastave (iako to imamo još od HNOS-a) i to je jako dobro. Pozitivnim smatram i uvođenje digitalnih sadržaja i alata koji učiteljima donose zanimljiviju i kreativniju pripremu za nastavu (iako oduzima puno slobodnog vremena). Učenici su motiviraniji, ali ih je potrebno osposobljavati za korištenje suvremenih medija jer primjećujem da se ne snalaze u korištenju digitalnih alata. No, zagovornik sam teze da digitalne uređaje treba koristiti umjereno i oprezno. Pozitivnim smatram i opremanje škola, što je uz edukaciju učitelja, prema mojemu mišljenju, trebao biti prvi korak. Najvećim korakom naprijed smatram okrenutost reforme prezentacijskoj i istraživačkoj nastavi te projektima, koje smatram izuzetno važnima za kognitivni razvoj učenika i sva društvena i poslovna očekivanja koja će biti postavljena pred njih u budućnosti.

 


VALENTINA JURIŠIĆ, vjeroučiteljica

Kad su se pojavila prve najave reforme školstva, u meni se pobudilo zanimanje što će novoga ona donijeti, kako će se odvijati, hoćemo li biti spremni mi učitelji….? I htjela sam je podržati, osobito ukoliko zamijetim da donosi bolje načine poučavanja. Od vremena moga studiranja prošlo je dvadeset godina. Načini i pristupi poučavanju koje sam tada stekla morali su biti promijenjeni tijekom godina provedenih u razredu u neposrednom radu s učenicima. I sama se ne osjećam dobro ako se ne potrudim osmisliti nastavni sat da bude što bliži konkretnom iskustvu konkretnih učenika koji su preda mnom. Ako je neka faza sata zanimljivo osmišljena i meni samoj, gotovo sigurno će takvom (zanimljivom) biti i mojim učenicima. Ne kažem da mi to uvijek polazi za rukom.

Poučavanju na platformi Loomen  prethodili su brojni seminari, zatim takozvano mješovito učenje (kombinacija online učenja i fizičkog susreta), a tečajevi na Loomenu  činili su mi se zanimljivima. Ipak, iznenadilo me što se dosta energije i vremena trošilo na novu terminologiju za stare školske datosti. Tako se, na primjer, ciljevi od sada nazivaju ishodima, mjesečni planovi tematskim planiranjima, nastavne jedinice aktivnostima… Nije mi bilo drago ni to što se govorilo o svojevrsnom rasterećenju od administracije, a sve je vodilo ka gomilanju iste (više bi se trebali „družiti” s računalom negoli sa stvarnim osobama).

Nisam oduševljena ni forsiranjem da se na kraju sata mora od svakoga učenika dobiti usvojenost gradiva jer je svatko od njih drugačiji i treba mu više ili manje vremena da novo gradivo u njemu odjekne. I sama moram „prespavati” novostečenu materiju da bih je mogla uspješno reproducirati i koristiti se njome.

Razveselila me je dobivena tehnika (projektor, računalo pa i internet u učionici) kojom će se moći pratiti novi dobiveni zadatci za nas učitelje. Tješi me što smo svi u istom riječnom toku pa se međusobno ohrabrujemo, tješimo, savjetujemo, podržavamo i zajedno plovimo, a sve za dobrobit naših učenika i njihove bolje budućnosti.

 


UČITELJICA

Prvi veliki i temeljni problem ove reforme jest činjenica da je ona politički izvana nametnuta Hrvatskoj i da je naši političari i ministri kao marionete bez pogovora i nekritički provode. Druga slabost je da se našem školstvu nameću metode i tehnike koje su provjereno neuspješne i odbačene od onih koji su ih probali. Treća je – povezana s prvom i dokaz prve – da reforma nije provedena na temelju prijedloga i naputaka naših (a ni stranih) metodičara ni drugih stručnjaka niti je od njih inicirana i potaknuta. Četvrta je da reforma nije ni u kakvoj usklađenosti u našim visokoobrazovnim ustanovama koje sada obrazuju buduće učitelje i nastavnike, što također pokazuje da je reforma nasilu, na brzinu i posve bez dogovora sa strukom i s učiteljima ugurana u škole. Peta je što se nepromišljeno, nedorađeno  i bez ikakve suradnje s metodičarima mijenja samu srž metodike nastave, što je vrlo opasan pokus te krajnje šarlatanski i neprofesionalan pristup. Sedmo, svi učitelji koje znam protiv su ove reforme. I dio mentora – možda i veći dio, to ne znam – istoga su mišljenja, jer su mi neki od njih povjerili da učiteljima na stručnim skupovima uopće ne smiju izreći svoje mišljenje o reformi koje je, naravno, negativno. Otpor reformi je velik, no s obzirom da je nametnuta, u medijima se lažno prikazuje da je učitelji i đaci podržavaju i hvale. Osmo, štetno je za djecu nastavu dodatno vezati za ekrane tableta i računala. Ova bi reforma više postigla da se djecu umjesto pred ekrane pred kojima ionako provode zabrinjavajuće puno vremena izvodi na zrak, u prirodu te da ih se potiče na rad rukama i razvijanje motorike, a ne na tipkanje po ekranima.

Što se moga predmeta tiče, novi udžbenici i radne bilježnice za prvi razred su osvježenje, no s obzirom da djeca u prvome razredu još – a već je drugo polugodište! – ne znaju čitati ni pisati sva tiskana slova, to znatno otežava rad s njima te neke zadatke predviđene u knjigama učenici nisu u stanju napraviti. Dobro je što se nastavu želi učiniti zanimljivijom i učenicima primamljivijom, no ne smije se zaboraviti da cilj škole ipak nije da bude mjesto zabave i igranja nego učenja i rada. Bez ozbiljnoga pristupa građi ni učenju koji ne može i ne treba uvijek biti djeci zanimljiv, nema ni ozbiljnih rezultata. Zanimljivije metode i pristup svakako da, ali valja paziti da metode, tehnika i zanimljivost ne postanu svrha samima sebi.

Kao osobito velik problem vidim posve nepotrebno usporavanje u učenju i svladavanju sadržaja. Tako npr. veoma usporeno i razvučeno učenje tiskanih i pisanih slova proizvodi to da učenici evidentno i znatno od samog početka svoga školovanja zaostaju za prijašnjim generacijama učenika. Za očekivati je da će iz razreda u razred zaostajanja biti sve veća. Tu se vidi da reforma stvara suprotan učinak – umjesto obrazovanijih, pametnijih, sposobnijih, kompetentnijih već se od prvoga razreda učenike usporava u postizanju onoga razvoja za koji su u toj dobi posve sposobni. To se sigurno ne čini slučajno, nego kako bi se ostvario ono što je po mome mišljenju stvarni (iako, skriveni) cilj ove reforme – zaglupljivanje učenika. Što će tek biti kada se reforma na silu uvede i u ostale razrede, vidjet ćemo. Nadam se da neće sve ispasti bacanje novca u vjetar.

 


DANIJELA ZAGOREC, prof. hrvatskog jezika

Smatram da se reformi školstva nije pristupilo na ispravan način. Najprije se počelo od negacije cijelog dosadašnjeg sustava koji je, iako je imao manjkavosti, odgojio, usmjerio i obrazovao mnoge uspješne ljude u svim područjima ljudskih djelatnosti. Ne može se, dakle, tvrditi da je sve ono na čijim smo se temeljima mi obrazovali bilo loše, staro i zaostalo i da će reforma donijeti novi polet u školske klupe jer će učenici učiti kroz igru, a tablet će im biti putokaz i prozor u svijet. „Bubanje“ napamet proglašava se starom nepoželjnom metodom  koja je unazadila cijeli sustav. Ona to jednim dijelom i jest. Ali ne može se takva vrsta učenja skroz izbaciti. Neka se znanja moraju steći i na taj način da bismo se kasnije njima koristili i primjenjivali u praksi.  U cijeloj se priči oko reforme zanemarila, zaobišla i gumicom izbrisala riječ odgovornost. Svaki učenik koji uđe u učionicu postaje dio nastavnog procesa, a time i odgovoran za svoje ponašanje i izvršavanje obveza.

Malo je učitelja koji u svom radu nisu uvodili nove metode i načine poučavanja, koji se nisu pokušali prilagoditi svakom djetetu. Ta potreba dolazi iz same prirode posla. A spektar različitih osobina, karaktera, sposobnosti i obiteljskih prilika malo je gdje tako vidljiv kao u jednoj učionici. U priči oko reforme skroz se zanemarila ta dimenzija našega posla. Teško je provoditi individualni pristup s velikim brojem učenika u razredu.

Reforma će postati vidljiva u trenutku kada se o znanju bude pisalo kao o važnoj i poželjnoj kategoriji koju pojedinac posjeduje, kada će heroji biti učenici koji se trude unaprijediti  svoje znanje i kada će se učitelj moći posvetiti svakom od njih. Onako kako najbolje zna. Bez bojazni da nešto ne zaboravi upisati u neku od tablica.

 


MARTA MATOIĆ, mag. eduk. povijesti

Aktualna obrazovna reforma za sebe tvrdi da stavlja učenika na prvo mjesto – u središte nastavnog procesa. Kako bi to potkrijepila, na Loomenu je jednom prilikom donesena usporedba dosadašnjeg načina podučavanja i tobožnjeg novog načina, koji učenika stavlja na prvo mjesto. Ta je usporedba ostavila dojam da je sve što se do sada radilo bilo loše jer je u središte nastavnog procesa stavljalo učitelja. Takva usporedba – pisana gotovo političkim govorom, apsolutno promašenim na platformi namijenjenoj za cjeloživotno obrazovanje učitelja – ostavila je neugodan dojam omalovažavanja dosadašnjeg načina rada, kao da su učitelji do sada mislili samo na sebe i svoje izvedbene uspjehe – kao da je podučavanje neka izvedbena umjetnost, poput kazališta ili glazbe. S druge strane, u realnom svijetu učiteljske svakodnevice promijenila se forma obrazovnih ishoda, koji sada imaju formu rečenice s učenikom kao subjektom. Kada tako sagledamo stvari, postavlja se pitanje koliko se zapravo promijenio sadržaj, a koliko je sve tek pitanje forme. Na temelju dubokog uvjerenja da su učitelji i do sada stavljali učenika na prvo mjesto – u smislu brige za njegovo napredovanje i dobrobit – a ne sagledavali obrazovni proces kao izvedbenu umjetnost pri kojoj su svi reflektori upereni na učitelje, može se zaključiti da reforma i nije onoliko sveobuhvatna koliko sama za sebe tvrdi da jest. Koliko je učenicima zaista olakšano gradivo – pogotovo u smislu njegova opsega i često spominjanog „bubanja napamet” – putem novih predmetnih kurikuluma? Na to pitanje, koje ionako ovisi o pojedinom nastavnom predmetu, nije lako dati kratak odgovor. Ipak, treba reći da ostaje dojam da reforma nije bila dovoljno sveobuhvatna, što još više upada u oči kada se njezina tobožnja sveobuhvatnost i inovativnost usporede s onime što ona sama o sebi kaže. Loomen, kao alat za cjeloživotno učenje, dobrodošla je platforma koja u svojoj osnovi prati promjene vremena – digitalizaciju i s time povezanu dostupnost znanja – no neke njegove boljke teško je ne primijetiti. Uz već spomenuti potpuno promašeni politički govor, trebalo bi spomenuti i pretjeranu shematičnost i arbitrarnost određenog dijela „gradiva” koje se na njemu podučava. To nas pak, opet vraća ne temu forme – naime, shematičnost unaprijed zadanih obrazovnih ishoda, tako pedantno numeriranih, opet nameće pitanje radi li se zaista o reformi forme ili reformi sadržaja.

 

Fotografija: MVR

Komentari