Nezaboravno iskustvo iz Poreča

Naša glavna urednica-učenica Elena Miklečić sudjelovala je u projektu Igram, pišem, lajkam koji organizira Hrvatski školski sportski savez te je kao sportska novinarka pratila utakmice na državnom prvenstvu u Poreču

Ne sjećam se točno dana, a i smatram da to nije bitno, kada me učiteljica tjelesnog Darinka Šimunčić pitala jesam li zainteresirana za sudjelovanje na Igram, pišem, lajkam projektu. Objasnila mi je kako trebam napisati novinski tekst o jednoj poludržavnoj utakmici, poslati ga na stranicu Hrvatskog školskog sportskog saveza te pokušati skupiti najviše lajkova kako bih si osigurala putovanje u Poreč na državno prvenstvo. Ovo „državno prvenstvo” je poprilično dobro zvučalo, pa sam pristala.

Tekst kojim sam dogurala do Poreča bio je o dečkima iz Osnovne škole Ludbreg koji su prošli na državno u Poreč i osvojili naslov rukometnih prvaka. Dana 23. travnja (ovaj datum znam jer ga smatram puno bitnijim) nazvala me učiteljica Darinka i javila mi sretnu vijest – putujem u Poreč! Jednostavno je teško riječima opisati koliko sam bila sretna, uzbuđena, znatiželjna (odmah sam na Googlu pogledala hotel u kojem bih trebala prebivati tih šest dana), možda malo čak i uplašena jer sam bila svjesna toga da tamo neću poznavati nikoga, da učiteljica neće ići sa mnom te da ću se snaći kako god znam.

Putovanje i prvi dojmovi

U nedjelju, 23. travnja probudila sam se oko 8 sati kako bih otišla na misu pomoliti se da sve u Poreču dobro prođe i da se lijepo zabavim s novim prijateljima koje ću upoznati. Odmah nakon mise mama me ispratila do škole gdje sam se ukrcala u autobus koji je dolazio iz Koprivnice. Putovala sam s rukometašicama i nogometašicama iz Koprivnice, stolnim tenisačicama iz Dugog Sela te odbojkašicama iz Vrbovca. Cure su me dobro prihvatile, s obzirom na to da sam bila jedina iz osnovne u busu.

Kada je bus stao pred hotelom, prvo što mi je palo na pamet je bilo: „A gdje je bazen?” Koliko sam čula, svi smo trebali stići u hotel oko 16 sati, a došli smo poslije 17, što je uvelike ubrzalo tijek situacije. Meni se to baš nije svidjelo, ali nije ničija krivnja što sam jako dugo čekala ključ sobe stajavši na  hodniku prepunom sportaša koji se međusobno dogovaraju. Nakon nekog vremena uočila sam dvije djevojke kako mi prilaze. To su bile mentorice nas pet novinarki. Činile su se drage i kao dobre mentorice koje će nam pomagati kad bude potrebno. Prvi dan sam odmah zapamtila Petru, a za Maritu se u početku nikako nisam mogla sjetiti kako se zove, uvijek mi je prvo padalo na pamet ime Marjeta.

Kad sam na recepciji konačno dobila ključ sobe E 404, nisam znala kamo bih sa svojom, blago rečeno, torbetinom trebala krenuti. Petra i Marita su mi objasnile kuda moram ići, no ja sam, kao i uvijek, sve krivo shvatila te uspjela otići na suprotnu stranu hotela i na potpuno krivi kat (kako bi sad cure rekle: „Koja si ti kraljica!”). Eh, trebalo je vremena da uopće shvatim kamo sam otišla, pa sam pitala domara može li mi objasniti gdje bih mogla naći odjel E. Da… trenutak istine je bio bolan. Mislila sam da ću početi plakati jer stvarno više nisam mogla nositi onu svoju torbu na potpuno drugu stranu hotela i skroz do prizemlja. Uglavnom, kad sam jedva jedvice uspjela stići do sobe, bila sam gotovo mrtva. Nisam uopće osjećala lijevu ruku.

Nešto malo kasnije upoznala sam se i s drugim novinarkama te svojom cimericom Nikom koja je bila preslatka i predraga. Odmah smo se sprijateljile i napokon sam se osjećala malo bolje. Poslije smo išle sve zajedno na večeru, iako nisam bila previše gladna. Prvi dan u 20 h bilo je otvorenje natjecanja za srednje škole i tu sam dobila svoj prvi zadatak: napraviti intervju s djevojkom koja je izgovarala zakletvu, fotografirati predstavnike županija i cijelu ceremoniju. Tamo sam dobila zapravo dojam da sam ja stvarno novinarka i da moram svoj dio obaviti najbolje što mogu. Tijekom otvaranja najbolji dojam je na mene ostavila cura koja je pjevala meni jednu od dražih pjesma – Shape of you.

Nakon otvorenja, mi novinarke i naše mentorice otišle smo u hotel u redakciju, prostoriju gdje smo odložile svoje laptope te zajedno napisale svoj prvi tekst o otvorenju. Nakon pisanja uslijedio je sastanak na kojem su nas Petra i Marita rasporedile po sportovima za srednje škole, dale nam raspored utakmica i vozni red autobusa (ja sam dobila rukomet, Ina odbojku, Nora košarku, Nika badmintom i  Jana nogomet). Te smo se večeri, također, upoznale i s volonterima, gospodinom Josipom i drugima koji sudjeluju na državnom prvenstvu. Sastanak je trajao do otprilike pola 12, pa sam odmah poslije otišla spavati znajući da me sutra čeka naporan dan.

Kupanje nakon posla

U ponedjeljak ujutro sam ustala oko 6:15 i išla na doručak u pola 7, što mi i nije baš najbolje sjelo jer nisam naviknuta tako rano jesti. Ono što je bitno spomenuti je da smo sve novinarke dobile svoje kartice sa slikom. Kada sam čula da ću ići na rukomet u Veli Jože, mislila sam da je to mjesto, ali na kraju se uspostavilo da se tako samo zove dvorana. Uglavnom, toga sam dana bila u dvorani od pola 8 do 17, nakon svake od dvanest utakmica napisala sam jedan kratki izvještaj i slala ga na Wapp u grupu. Pri dolasku u hotel odmah sam otišla do redakcije gdje su već neke novnarke napisale svoje tekstove i bile gotove sa svim, dok sam ja tek došla i napisala dvije i pol rečenice. Prvi dan mi je najduže trebalo da napišem tekst jer stvarno nisam bila u štosu, ali dobro, i to sam preživjela.

U utorak sam također ustala kao i prethodnog dana i išla na doručak, pa na utakmice kojih je bilo osam. Opet sam pisala izvještaje, ali sam se opametila te odmah u dvorani počela pisati pravi veliki tekst kako bih uštedjela što više vremena. Nakon svih utakmica poluzavršnice i finalnih u hotelu sam samo poslala tekst i dogovorila se s curama da ćemo se kupati u bazenu, bez obzira na vjetar koji je puhao vani. U trenutku kad sam zakoračila na prvu stepenicu bazena, odlučila sam da se ipak neću kupati jer voda nije bila ledena, nego strašno ledena. Nika je prva ušla cijela u vodu i tješila Maritu i mene da je toplije kad se cijele namočimo. Bez obzira na to, nije mi padalo na pamet da uđem u bazen, smočim kosu i onda dobijem upalu pluća prije svojeg prvog slobodnog dana. No ja se, nespretna kao i uvijek, zakoračivši na četvrtu stepenicu poskliznem i padnem u bazen. Samo što nisam počela vrištati od silne hladnoće. Nisam uopće osjećala ruke i noge. Voda nije bila strašno ledena, nego stravično. S vremenom je i Marita uspjela ući te smo u bazenu bile otprilike pola sat (najdužih 30 min u životu!). Petra i Nora su nas slikale u bazenu, a ja sam tu sliku brže bolje objavila na Instagramu kako bih drugima pokazala da unatoč silnim utakmicama i tekstvima mi u Poreču ipak nađemo vremena i za kupanje (doduše, u ledenoj vodi, ali to nitko ne zna!). Na večer smo se svi našli na foteljama u blizini naše sobe te se lijepo družili.

Slobodan dan

Prvi slobodni dan bila je srijeda, mogla sam spavati malo duže nego inače. Plan je bilo da mi novinarke sa svojim mentoricama ujutro odemo malo do grada da si kupimo neke grickalice i sokove za večernju proslavu u redakciji, malo se poslikamo i odmorimo. Po povratku u hotel stigle smo na ručak, poslije kojeg su počeli dolaziti autobusi osnovnih škola. Otvorenje za osnovne škole bilo je, kao i za srednje, u 20 sati. Ovog puta sam bila na tribinama i slikala publiku, a menotrice su me naučile da je na slici bitna emocija koju dobivamo dok gledamo neku fotografiju.

Poslije svečanog otvorenja u redakciji nas je dočekao jedan stručni novinar koji nam je pokazao kako da popravimo svoj tekst da bude bolji, također mi je dao i kritike na neke slike zbog previše bijelog zida u pozadini, ali sve u svemu, dobro je prošlo. Na večer smo jeli gumene bombone koje smo ujutro kupile u gradu, proslava je bila zapravo povodom Nikinog rođendana s malim zakašnjenjem (njezin je rođendan bio 24.). Stvarno sam se lijepo zabavila i sprijateljila s curama. Iste večeri dobile smo i druge sportove za osnovne škole; ja sam dobila odbojku, čime sam bila poprilično zadovoljna.

Rastanak teško pada

U četvrtak mi je prva utakmica počinjala u 8 sati, pa sam mogla ići na doručak u 7 (barem malo kasnije nego inače). Inače hrana u restoranu mi se svidjela, ukusna je, a posebno mi se svidjelo što mogu sama odabrati što ću jesti. Utakmice tog dana su meni dosta brzo prošle. U jednom trenutku je Marita došla u dvoranu i pomogla mi s tekstom kad sam zapela i na tome sam joj jako zahvalna. Vrline naših mentorica su te što im je stvarno stalo da obave neki posao kvalitetno i to mi je jako sviđa. U hotelu sam samo poslala tekst Petri i ostatak dana uzela odmor.

Pred večer je došlo do nekih komplikacija s tekstom o utakmici stolnog tenisa. Tada su nam mentorice opet izašle ususret i pomogle nam većinu napisati u najkraćem mogućem vremenu. Iako mi je to bilo malo stresno, nisam išla poslije spavati, nego sam se prošetala po hotelu i otišla pozdraviti dečke iz Osnovne škole Ludbreg i Nazorovce iz Križevaca. Moja mentorica Petra mi je isplela dvije predivne pletenice za sutrašnji dan.

Sljedeći i posljednji dan bio je jedan od najemotivnijih u mojem životu. Iako ujutro zapravo i nisam bila svjesna da je to posljednji dan ovdje, ustala sam u 6 i snimila nekoliko videa po hotelu. U želji da izađem van snimiti bazen, izašla sam kroz vrata koja se automatski zaključavaju vjerujući da ću moći ući s druge strane bazena, gdje su isto vrata za ulazak u hotel. No, ta vrata su bila zaključana, pa sam, nažalost, morala probuditi Niku pozivom da mi otvori vrata.

Poslije doručka, kao i u većini dana provedenih u Poreču, uslijedile su utakmice. Znam da su nama svima te utakmice pomalo naporne, ali što se mora, nije teško. U jednom trenutku u dvoranu Intersport je došla Petra pomoći mi oko teksta na čemu sam joj stvarno zahvalna. Poslije slanja tekstova i ručka Nika je dobila poruku da odlazi za 15 minuta. Kad smo došle u redakciju, počela je plakati. Ja se nisam mogla suzdržati pa sam i ja počela, i tako sve redom. Plakala sam jer mi je bilo žao da su ovi dani tako brzo prošli jer ja svoje novinarke i mentorice nisam smatrala prijateljicama, nego više sestrama. Nisam znala da čovjek toliko može zavoljeti nekog u tako kratkom vremenu. Stvarno sam plakala iz tuge jer se nisam htjela pozdraviti sa svojim „sestrama” tako brzo. Ubrzo sam i ja dobila poruku da odlazim, što mi je također teško palo.

Inače, hotel mi se stvarno sviđa i voljela bih doći tamo još jednom i ponoviti ovakvih predivnih šest dana sa svojim najdražim curama. U ovih šest dana naučila sam, tj. dobila sam dojam koliko je zapravo život novinara stresan i koliko ljudi, trudi i muke stoji iza jedne ovako velike organizacije. Da to potvrdim, moram istaknuti da nam je posljednjeg dana gospodin Josip rekao da je u ovih šest dana objavljeno preko 3000 naših izvještaja, što je odličan rezultat.

 

Vaša IPL-ovka: Elena Miklečić, 8. r.

Komentari