|
7. 2. 2013.
PLANINARENJE NA DINARU
Na najvišem vrhu Hrvatske
Možete li zamisliti sebe kao planinara? Pročitajte što je Kristijan doživio planinareći na
Dinaru i osvojivši najviši vrh Dinare
U posljednja tri dana proputovali smo pola Hrvatske. Nakon dvije slabo prospavane i uzbudljive
noći došli smo do podnožja planinskog lanca koji se zove Dinaridi. Cilj nam je bio najviši vrh Hrvatske – Sinjal, češće zvan prema planini jednostavno – Dinara.
Važno se dobro opremiti
Zaključavši kombi i izvadivši potrebne stvari u selu Glavaš, uputili smo se prema Planinarskom
skloništu Martinova košara u Donjim Torinama. U Martinovoj košari planirali smo provesti noć i obnoviti zalihe pitke vode. Kada bismo izbrojili svu količinu vode koju smo, svatko u svojem
ruksaku, nosili, ta količina prelazila bi dvadeset litara. Ne možemo živjeti samo od pijuckanja vode pa smo sa sobom ponijeli i mnogo hrane da nam organizmu olakša napore. I tako smo se udaljavali
od kombija noseći svatko svoju naprtnjaču s vrećom za spavanje. Dok smo hodali u koloni jedan iza drugoga, meni je kum Igor posudio štapove zato što sam najviše toga nosio. U svojem skladištu
na leđima imao sam vreću za spavanje, oko pet litara vode, petnaestak pašteta, četiri velika okrugla kukuruzna kruha, rezervnu odjeću i još dosta toga.
Ljepota prirode koju poželite zabilježiti
Nakon kojih dvjestotinjak metara hoda (ali ne i nadmorske visine) ugledali smo ruševinu stare
utvrde Glavaš. Bila je to kula bez krova, samo gole zidine. Dok smo promatrali prirodu koja okružuje tu građevinu, zamolio sam Davida da mi pokaže svoj SLR fotoaparat Canon i nauči me
fotografirati njime. Slikao sam okolna brdašca, duboke ponore u koja smo bacali kamenje te procjenjivali njihove dubine. Divio sam se toj ljepoti. Kamo god se okreneš, posvuda kamenje,
nisko grmlje, krš... Sve je to nešto najljepše što sam ikada vidio u svome mladom životu. Vjerujem
da su moje mišljenje dijelili i moji suputnici: Španjolci Pepe i David, Igor, dva Marka, Kiki i Božo.
Noć pod zvjezdanim nebom
Naše divljenje nije tu stalo, krenuli smo dalje nakon što smo se odmorili. Božo je bio na početku
kolone zato što je mnogo puta bio na najvišem vrhu sa svojim planinarskim društvom. Upravo zato što posjeduje znanje o tome kako ostati živ na planini, moj ga je kum, njegov prijatelj, uzeo sa
sobom. Božo je iz Rasline. To je malo ribarsko naselje pokraj Šibenika gdje smo proveli svoju prvu noć na mirnoj i maloj plaži. Iako smo bili svjesni da je to protuzakonito, čim je svanula zora,
probudili smo se, ustali, obavili sve što se ujutro radi i pripremili se za put. Hodajući, glavom su mi
se vrtjele svakakve stvari. Mislio sam o noći koju smo proveli u Raslini, kako je samo bilo predivno spavati pod zvjezdanim nebom. Vidio sam kišu meteora, uz to nebo je bilo obasjano milijunima
zvijezda. Razmišljao sam o svemu što ima veze s mojim životom. Pitao sam se što rade moji kod kuće i u kakvom je stanju soba koju dijelimo brat Dominik i ja.
Istraživanje špilje
I tako smo hodali oko sat vremena dok nismo ugledali jednu špilju ispred koje je bio lijep hlad.
Odlučili smo napraviti stanku i pogledati unutrašnjost špilje. Nismo bili potpuno sigurni koliko je velika pa smo u nju krenuli oboružani svim raspoloživim svjetiljkama. Igor je ostao na ulazu
smatrajući nas mladim budalama jer je mislio da ne možemo znati ima li u špilji kakvih životinja i prijete li kakve opasnosti. Naišli smo samo na hrpu bezopasnih šišmiša u mraku. David ih je
ovjekovječio svojim Canonom. Tek što smo prošli mimo šišmiša, već smo došli do kraja špilje. Bila
je tu duboka i vlažna jama što dokazuje da se tamo tijekom proljetnih i jesenskih mjeseci nalazi voda.
 |
Izašavši van, odlučili smo ručati. Izvadio sam jedan od ona četiri kruha i prerezao ga na pola.
Drugu polovica stavio sam u plastičnu vrećicu. Zajedno s kruhom jeli smo paštete, netko je iz svoje
torbe izvadio paprike i nešto rajčice. Poslije takvog objeda bio sam strašno žedan, zato sam popio oko pola litre vode. Uzrok tolikoj žeđi bila je najvjerojatnije presoljena rajčica.
U skloništu Martinova košara
Poslije ručka krenuli smo dalje. Od te špilje do planinarskog doma trebalo nam je još oko sat i pol
hoda. Još smo par puta napravili stanku kako bi se odmorili jer hodanje po tako strmoj planini nije baš lagano. Nakon tog vremena ugledali smo kućicu od kamenja. Božo je potvrdio naše
pretpostavke, a i sami smo ubrzo iznad željeznih vrata kućice mogli bez problema pročitati natpis „Planinarsko sklonište Martinova košara, 1300 m nadmorske visine”. Bili smo vrlo uzbuđeni i
sretni što smo stigli. Vrijeme je bilo sunčano, što je normalno za ljetne mjesece kao što je kolovoz. Nisam se mogao nadiviti prirodi. U krugu od dvadesetak kilometara u bilo kojem smjeru da
krenete, naići ćete samo na goli krš, nisko grmlje, koju vlas travke... Nigdje žive duše osim nas. Čista divljina.
Kućica je bila otvorena, među prvima sam ušao unutra. S moje lijeve strane bio je drveni stol. Na
njemu smo pronašli nešto hrane i knjigu u koju smo se kasnije upisali. S desne strane bila je peć, ispred koje je bilo pripremljeno kruto gorivo. Ostatak kuće zauzimali su ležajevi, njih čak
dvanaest.
Nakon što je svatko izabrao svoj krevet, odlučili smo se na popodnevni odmor. Svi su vrlo brzo
zaspali, ali ja, da budem iskren, nisam puno spavao. Ležao sam potrbuške i razmišljao. Razmišljao sam o početku školske godine, o jednoj mladoj dami za koju me danas zeza pola razreda… Ma
nema veze, stišat će se ta hajka. Izmoren od silnog razmišljanja uspio sam zaspati. Moj popodnevni odmor prekinuo je Pepe oko tri sata poslije podne. On je, isto kao i David, iz Španjolske. Tijekom
putovanja pričali smo stvarno o svemu, naravno na engleskom.
Na vrh – odmah ili sutra?
Nakon nekog vremena i ostatak se ekipe probudio. Igor je savjetovao da odemo još istoga dana na
vrh i da se vratimo prije noći. Božo i Marko su se usprotivili. Tvrdili su da će pasti mrak i da se
nećemo stići vratiti. Predlagali su da u zoru krenemo na vrh. Ostali se s tim nisu složili. Dogovor je pao. Krenuli smo nakon kojih desetak minuta, bez Bože i Marka.
Nakon nekog vremena hoda nismo više bili sigurni koliko smo daleko ni idemo li u dobro smjeru
jer smo izgubili kurs. Tko zna bismo li došli do vrha naše domovine da Marko K. nije ugledao bijeli križ udaljen od nas kojih pedesetak metara. Uputili smo se prema njemu. Stigavši do križa, na
drugom kraju tog brijega vidjeli smo betonski stup. Prišli smo mu i zamijetili natpis: „Najviši vrh Hrvatske, Dinara 1831 m.” Bili smo ugodno iznenađeni, srce mi je ubrzano kucalo, krv mi je vrlo
brzo kolala kroz vene, bilo mi je vrlo toplo iako je puhao vjetar. Nisam bio siguran koji vjetar puše, ali to više i nije bilo važno.
Za vrijeme boravka na vrhu promatrao sam oko sebe. Zamijetio sam da je sunce na jugozapadu, što
je značilo da će ubrzo pasti noć, čega smo bili svjesni čitavo vrijeme. Pogledao sam prema jugu na
kojem je smješteno jezero Peruča, a ako bi slučajno bacili pogled prema sjeveru ili istoku, vidjeli bismo samo planine. Kada već spominjem strane svijeta, mi smo došli s istočne strane.
Nisam se mogao nagledati svih tih planinskih lanaca. Te su planine Božje djelo. Krajolik me
fascinirao, zato sam napravio mnogo fotografija na kojima je uglavnom netaknuta priroda. Istina je da mnogi planinari koji dođu boraviti na čisti planinski zrak ostavljaju smeće za sobom. Vrlo je
žalosno što upravo takvi ljudi koji borave u prirodi nisu ekološki osviješteni.
U svom tom zanosu i divljenju prirodi primijetili smo pokraj betonskog stupa limenu kutiju u kojoj
je bila spomen-knjiga pa smo se potpisali.
Nakon polusatnog druženja na najvišem vrhu Lijepe Naše pošli smo u sklonište. Za spuštanje nam
je trebalo upola manje vremena. Kad smo se vratili u sklonište, već se spustila noć, naložili smo
vatru ispred skloništa, uz koju smo se svi okupili i pričali međusobno kako nam je bilo na vrhu. Za vrijeme večernjeg druženja Božo i Marko požalili su što nisu išli s nama.
Noć prije povratka
Noć je bila vrlo uzbudljiva. Božo nas je plašio divljim svinjama, upravo zato smo zabarikadirali
vrata svime i svačime kako ne bismo imali u noći susret s nepozvanim i nepoželjenim gostima. U kasnim večernjim satima, kada je dan odavno napustio sjevernu Zemljinu polutku, upalili smo sve
raspoložive svjetiljke pa i svijeće koje smo našli u skloništu. Nakon razgovora o sutrašnjim planovima utonuli smo u san.
Probudili smo se u uobičajeno vrijeme, oko osam sati. Nakon doručka složili smo svoje stvari i
počistili cijelo sklonište, za što nam je trebalo oko sat vremena. Svemu tomu bila je razlog Igorova tvrdnja da trebamo zaraditi spavanje u skloništu. Smeće nismo zapalili jer bismo vjerojatno
napravili požar koji bi se vrlo brzo proširio, zato smo ga bacili u prvi kontejner koji smo vidjeli na
putu prema izvoru rijeke Cetine. Ali to je neka sasvim druga priča vjerno sačuvana u istoj glavi i ispričana pod sasvim drugim okolnostima...
Tekst i fotografije: Kristijan Višak, 8. a
|
