Top

I učitelji volontiraju

Učiteljski poziv vrlo često privuče ljude koji u sebi nose veliku količinu nesebičnosti i osjećaja za druge ljude. Tako smo i u našoj zbornici pronašli nekoliko učitelja koji imaju iskustva s volontiranjem i volonterski duh šire među svojim učenicima

valentinaValentina Jurišić

Počeci mojih volontiranja sežu u daleku 1989./90. godinu kada nas je vlč. Gelemanović „regrutirao” u skupnu mladih iz župe pa smo krenuli obilaziti starce i starice u staračkom domu. Jednom tjedno bismo im dolazili, čistili stan, kupovali namirnice i, što je najvažnije, razgovarali. Tako se često rado sjetim sada već pokojnih baka Trputec, Tiček i Crnčić kojima sam odlazila subotom dopodne. Danas taj osjećaj odgovornosti za zajednicu prenosim na svoje učenike. Vodim ih i potičem da se sami okušaju u pomaganju ili darivanju sebe drugima.


kruno

Kruno Puškar

Godine 2012. treću sam godinu zaredom održao svoju radionicu pod nazivom Esperanto i jezična ravnopravnostkoja se u terminima dužine od jedan ili dva tjedna odvijala u studijskom odjelu Gradske knjižnice „Franjo Marković” Križevci. Te godine, kao i prijašnjih dviju godina, motivirala me želja da prenesem drugima znanje o tom umjetnom međunarodnom jeziku koje je ujedno bilo besplatno i svima dostupno. Odaziv je svakoga puta bio velik, a sve zahvaljujući knjižnici koja je bila moja velika organizacijska i logistička potpora. Tako se pokazalo da je za volonterstvo potrebno puno osobne volje i motivacije, ali i da je za njegov uspjeh zapravo ključ razumijevanje i potpora s druge strane.


vedrana

Vedrana Rađa

Prvi susret s nekim oblikom volontiranja imala sam kao devetogodišnja djevojčica. Naime, gotovo nepokretna starica iz ulice nije imala obitelji koja bi joj mogla pomoći pa smo sestra, sestrične i ja svaki dan svratile do nje da vidimo kako je, a glavni zadatak bio nam je odlazak u mjesečnu kupovinu kad bi došla mirovina. U srednjoj školi sam pomagala prijateljima u učenju latinskog jezika i kemije. Tako smo kratili vrijeme provedeno u vlaku na putu do škole i baš mi je drago vidjeti da i u našoj školi postoje djeca koja pomažu prijateljima u učenju. Za vrijeme studija počela sam voditi dječji crkveni zbor u Svetom Ivanu Žabnu. Osim što sudjelujemo u misnim slavljima, dvije smo godine jednom mjesečno svirali i pjevali u staračkom domu. Jedni smo od organizatora i sudionika tradicionalnih božićnih humanitarnih koncerata čiji je cilj prikupljanje sredstava za djecu iz socijalno ugroženih obitelji Župe svetog Ivana Krstitelja. (Mnogo puta smo gotovo odustali, ali, koliko god patetično zvučalo, uvijek se pojavilo nešto što nam je dalo poticaj za daljnji rad. Jednom sreća dječaka koji je silno želio igračku traktor i dobio je od sredstava prikupljenih na koncertu, drugi put slijepa žena koja je rekla da vidi kroz naše pjesme, treći put trogodišnji nećak koji prije koncerta kaže da sviramo jako da sva djeca dobiju poklone.) Iako sve to nije neko formalno volontiranje u sklopu neke udruge, u cijeloj priči mi je najljepše što sam shvatila koliko malo zapravo treba da nekoga usrećiš. Jedan osmijeh, jedna pjesma, jedno iznenađenje za nekoga ne bi trebalo zahtijevati preveliki napor, a osjećaj ispunjenosti je neprocjenjiv. Pokušajte. Mastercard.


drazen

Dražen Bokan

Pomaganjem drugima postajemo bolji, nije nam potrebna nagrada i priznanje okoline, čak ni hvala od onih kojima pomažemo. Dobrovoljni rad i činjenica da se učini nešto dobro je dovoljno. Kada se pomaže, čini se to iz srca, daruješ ono što možeš, bez razmišljanja o tome što će tebi drugi dati. Biti učitelj, znači biti na životnom putu na kojem čitav život volontiraš, zato mi se činila logičnom odluka da pomognem u projektu udruge mladih K.V.A.R.K u organizaciji besplatnih instrukcija za učenike osnovne i srednje škole iz područja kemije, matematike, fizike i engleskog jezika. U održavanju besplatnih instrukcija pomoć je pružila i kolegica Gorana Ljaljić (danas Lovreković). Važno je kod učenika naše škole razvijati potrebu za pomaganjem slabijima i nemoćnima. Kad odrastu moraju u sebi imati i naviku volontiranja jer će se na taj način i oni osjećati bolje. Iz tog razloga s učiteljicama posjećuju staračke domove, dijele dobro ljudima na ulici prije Božića i Uskrsa, pomažu kolegama u razredu kojima je to potrebno. Smatra se kako nema ljudi koji čine dobro jer mediji nam pružaju većinom crnili, žutilo i nasilje, a pozitivno se daje u tragovima.

Anketirao: Kristijan Višak, 7. a
Fotografije: Martina Valec-Rebić

Komentari