Moj Lidrano u Vinkovcima: od novinarskog nastupa do poplave u hotelu
S Državne smotre Lidrano ponijela sam uspomene koje ću pamtiti cijeli život
Ema Pengov
Putovanje u Vinkovce na Državni Lidrano od 5. do 7. svibnja bila je jedna od onih priča koje se ne zaboravljaju. Sudjelovala sam u kategoriji samostalnih novinarskih radova pod mentorstvom učiteljice Martine Valec-Rebić. Iz Koprivnice smo autobusom putovali gotovo šest sati, uz dva kraća stajanja. Put je bio dug, ali uzbuđenje zbog onoga što nas čeka bilo je jače od umora.
Smjestili smo se u hotel Admiral, a već prvi dan krenuo je sadržajno. Svečano otvorenje smotre održano je u Gradskom kazalištu Joze Ivakića. Dvorana je bila puna, atmosfera svečana, a lice mi je odavalo ponos što sam dio ovog događaja. Nakon otvorenja u predvorju hotela održano je druženje sudionika. Tada je iznenada počela padati jaka kiša – i ne biste vjerovali, strop u predvorju je pao! Od silne količine vode nastala je prava poplava. Voda je prodirala čak i kroz prozore u sobama.
Svi u hotelu bili su uplašeni i zbunjeni, ali djelatnici su brzo reagirali i ubrzo sve doveli pod kontrolu. Unatoč dramatičnoj večeri noć je prošla mirno, a nama je ostala uspomena na avanturu o kojoj ćemo još dugo pričati.
Drugi dan započeo je doručkom, nakon kojeg smo učiteljica i ja otišle u Gradsku knjižnicu Vinkovci gdje su se održavali okrugli stolovi za samostalne novinarske radove. Tamo sam predstavila svoj rad „Usluga bez budućnosti”. Bila sam uzbuđena, ali i ponosna što mogu govoriti o svom istraživanju pred drugim mladim novinarima i stručnim povjerenstvom, koje su činili ugledni novinari Saša Drach, Antonela Nižetić-Capković i Marko Podrug. Nakon okruglog stola iskoristile smo priliku za razgled prekrasne, moderne knjižnice. Osobito nam se svidio multimedijalni odjel u kojemu se mogu igrati videoigre i printati na 3D printerima.
Nakon zanimljivih rasprava uslijedio je ručak u hotelu, a zatim sam dio popodneva provela odmarajući se. Navečer smo učiteljica i ja ponovno posjetile kazalište, ovaj put kako bismo uživale u dramsko-scenskim nastupima. Bilo je inspirativno vidjeti koliko talenta i truda ulažu moji vršnjaci. Večer sam završila druženjem u sobi s djevojčicama koje sam tek tada upoznala, a s kojima sam stvorila nova prijateljstva.
Treći dan bio je rezerviran za povratak kući, ali prije toga učiteljica me odvela u Gradski muzej Vinkovci. Bila sam oduševljena svime što sam vidjela – posebno činjenicom da se nalazimo u najstarijem kontinuirano naseljenom gradu u Europi! Saznala sam mnogo zanimljivih podataka o povijesti Vinkovaca i slavonskim običajima. Učiteljici se osobito svidjela nošnja djevojke Marije Kozarac u koju je nesretno bio zaljubljen slavni pisac Ivan Kozarac.
Prošetale smo se i uz rijeku Bosut na kojoj leže Vinkovci. U šetnji središtem grada razveselile su me poslovnica T-coma i engleska telefonska govornica jer tekst koji me doveo do državnog Lidrana govori upravo o toj temi.
Nakon svečanosti zatvaranja smotre krenuli smo natrag prema Koprivnici, bogatiji za iskustva, priče i uspomene. Lidrano 2025. u Vinkovcima bio je mnogo više od smotre – bio je to događaj koji me obogatio kao osobu i kao mladu novinarku.
Tekst: Ema Pengov, 5. r.
Fotografije: MVR