Top

Vrline i mane „Škole za život”

Učenica Mirjam Balen komentira promjene koje donosi reforma školstva, ali i otkriva kako ona zamišlja reformu

Ove godine u našoj školi krenuo je program reforme školstva pod nazivom „Škola za život”. Sam naziv ističe kako bi nas škola trebala naučiti i pripremiti na sve što će se događati kad završimo sa školom te napustimo obiteljsko gnijezdo.

Sviđa mi se što se od ove godine više pažnje na satu pridaje učenicima pa i oni koji do sada nisu bili pažljivi te pratili na satu, moraju sudjelovati u nastavi i sami ponešto zaključiti. Kako bi se reklo, učimo rabiti svoj mozak te ga potaknuti na trud, jer jednoga dana nećemo imati nekoga tko će misliti umjesto nas.

Novost je da će nam sljedeće godine na fizici i kemiji biti omogućen rad na tabletima. Za učenike 5. i 7. razreda koji uče po novom kurikulumu stigli su tableti te će ih krenuti upotrebljavati u skoroj budućnosti. Moja će generacija trebati još malo pričekati. Na početku sam se jako radovala tabletima, ali otkad sam čula mišljenja svojih prijatelja iz susjedne škole koji su sudjelovali u eksperimentalnoj fazi reforme, više se ne radujem toliko. Naime, uz tablete nisu dobili knjige, a od prekomjerenog korištenja tableta mnogi su dobili naočale.

Na početku ove školske godine dobili smo i  novu opremu za prirodu. Sad imamo dovoljno mikroskopa za istraživanje u skupinama i ne moramo dugo čekati svoj red.

Osim tableta, novost su i kurikulumi. U njima se razlikuje raspored gradiva od staroga, po kojemu još uvijek radimo mi koji nismo u reformi. Po novom kurikulumu sada rade 5. i 7. razredi. Saznali smo, naprimjer, da je povijesni roman, koji smo mi radili ove godine, po novom kurikulumu prebačen u osmi razred. Nema veze, utvrdit ćemo gradivo! Vjerujem da je takvih promjena više, ali također vjerujem da će naši učitelji tome doskočiti i napraviti sve što je u njihovoj da naučimo što više i budemo spremni za izazove koje nam donosi budućnost.

Za poboljšanje škole mislim da je potrebno uvoditi promjene, ne treba se bojati mijenjati. Kao učenica imam nekoliko ideja.

Bilo bi dobro kada bi svaki razred imao svoju društvenu prostoriju, tamo bi se mogao naći mir za učenje, pisanje domaćih zadaća te odmaranje. Neki od učenika ne mogu kod kuće imati mir te bi ovo bilo rješenje za taj problem. Učenici bi se sami brinuli o sobi (čistili i ukrašavali je po želji), tamo bi mogli ostavljati svoje osobne stvari, zato bi se soba zaključavala.

U našoj školi najdulji odmor traje 10 minuta, to nije dovoljno da se učenik u miru najede, premjesti iz učionice u drugu i možda ode na zahod. Mislim da bi između četvrtog i petog sata trebala postojati pauza od 30 minuta za ručak. Tako bi se stigli u miru jesti, prošetati po dvorištu i odmoriti mozak kako bi se u nadolazećim satima mogli bolje koncentrirati na rad.

Cilj Škole za život  jest pripremiti nas za život, ali i učiniti nastavu zanimljivijom. Iako sam šesti razred i sada se treba već „ozbiljno primiti rada”, mislim da bi igra pripomogla u tome. Svima je zabavnije odigrati neku igru nego slušati o nečemu 45 minuta. Kada bi nastava sadržavala više igara (ne kažem da se igramo cijeli sat, već igre primjerene dobi uz koje bi se lakše usvajalo gradivo), porasla bi koncentracija učenicima jer svi vole učiti kroz igru.

Bilo bi zanimljivo da lektire odabiru učenici, lektire su često dosadne učenicima, ali kada bi učenici mogli predložiti knjigu koju su pročitali (a da je dovoljno zahtjevna i primjerena), mogao bi cijeli razred glasati koja im se knjiga čini zanimljivijom i koju bi rado pročitali.

U našoj školskoj kuhinji ima jela koja ne jede više od 85 % đaka. Ne razumijem zašto nam poslužuju jela od kojih se ne možemo najesti i skupiti energiju. Također, ponekad jelo nije primjereno dobu dana, npr. ujutro, kada nam je potrebno nešto lagano za doručak, dobijemo varivo.

To je tek nekoliko mojih prijedloga, mislim da bi bio velik pojam kad bi se za početak oni ostvarili.

Tekst: Mirjam Balen, 6. r.
Ilustracija: Sara Juršetić, 6. r.

Komentari