Top
Glavna tema: Običaji naših starih

INTERVJU S IVANOM VINKOVIĆEM, VODITELJEM FOLKLORA

Vrlo sam rano zaključio da običaje i nošnje treba
sačuvati

Mladi Bjelovarčanin Ivan Vinković (22) tri godine djeluje u križevačkom Kulturno-umjetničkom društvu „Prigorje” kao voditelj folklorne sekcije. Iako je i to, s obzirom na njegovu dob, zanimljiv podatak, vjerujemo da će vam još zanimljivija biti Ivanova ljubav prema narodnim nošnjama i ostalim tekstilnim predmetima iz prošlosti koja ga je navela da savlada različite tehnike ručnoga rada i šivanje. Naime, Ivan je otkad djeluje u KUD-u sa svojim suradnicima rekonstruirao narodne nošnje dvaju sela križevačke okolice – Velikoga Ravna i Glogovnice. Na različitim folklornim natjecanjima te su nošnje osvojile i nekoliko nagrada. S obzirom da je KUD-u nedavno odobren i prvi europski projekt te nastavljaju s istraživanjem baštine križevačkoga kraja, nije nam nedostajalo povoda za razgovor s Ivanom

Dolazite iz Bjelovara i imate samo 22 godine. Kako je došlo do vaše suradnje s KUD-om „Prigorje”?

KUD „Prigorje” prvi sam put vidio 2015. na županijskoj smotri folklora gdje su izvodili bilogorske pjesme i plesove. Zatim smo se sreli na nastupu u Đakovu na festivalu Đakovački vezovi. Tamo sam nastupao s KUD-om iz Velikog Trojstva na smotri folklora na ivansko navečerje. Nakon nastupa KUD-a „Prigorje” na kojem su nosili rasparene i ne baš uredno posložene nošnje, prišao sam jednoj od tih žena (ne znajući tko je) i malo prigovorio. Saznao sam da je predsjednica tog KUD-a. Razmijenili smo brojeve telefona i rekla je da će mi se javiti. Mislio sam da se nikad neće javiti niti progovoriti sa mnom jer smo imali žustru raspravu! No, sljedećeg jutra, oko sedam-osam sati, još se nisam pravo ni probudio – zvoni mi mobitel, nepoznati broj. Javim se, zove gospođa Marija i traži da počnemo zajedničku suradnju. I tako je krenulo.

Folklorom se bavi od djetinjstva

Otkud vaš interes za narodne nošnje?

Kao desetogodišnjak sam se uključio u dječju folklornu sekciju Hrvatskog obrtničkog radničkog kulturnog umjetničkog društva Golub u Bjelovaru. U početku sam plesao u nošnji posuđenoj iz društva jer svako društvo posjeduje nošnje i daje ih svojim članovima na korištenje. Nakon nekog vremena moja baka i ja došli smo na ideju da mi od bakinog domaćeg platna damo sašiti vlastitu nošnju da ne moram posuđivati. Moja baka je imala više takvih starinskih tekstilnih predmeta, stolnjake, ručnike, marame i slično, koji su me oduševili svojom ljepotom. S bakom sam puno pričao o načinu života u prošlosti, a i inače sam kao dijete bio okružen starijim ljudima kod kojih sam viđao te predmete. Zato sam vrlo rano zaključio da su ti predmeti lijepi i kvalitetni, i da bi ih trebalo sačuvati. Mnoge mi je predmete dala moja baka, a uskoro sam počeo i s otkupljivanjem nošnji i tekstilnih predmeta od drugih ljudi.

Ivan s kolegicom u narodnoj nošnji

Ne sreće se često muškarac koji veze i šije. Gdje ste naučili šivati?

Samouk sam u šivanju. Kada sam krenuo sa skupljanjem nošnji, neke su bile oštećene, nedostajao je dio ili je nešto bilo poderano, pa je trebalo popraviti. Ako nešto želiš napraviti, onda lako i naučiš. Jer kamo bih došao da moram plaćati nekome da mi šije? Za to bi mi trebalo puno novaca, morao bih orobiti banku ili dvije! Učio sam tako da sam proučavao stare uzorke kako su napravljeni i pokušavao kopirati. Mnogo sam naučio i od starijih ljudi, od bake i njezine ujne, i od žena po selima. I još uvijek učim kad god susretnem nekoga starijeg tko se bavi time. Na primjer, naša kazivačica Zlatica iz Marinovca me mnogo toga naučila, dala mi je mnoge savjete, znala me i našpotati ako nešto nije dobro. Lijepo je kad imaš nekoga da te nauči raditi ručni rad ispravno, onako kako treba biti.

Obnavljate stare nošnje. Opišite nam kako izgleda restauracija nošnje.

Restauracija je obnova stare nošnje. Ponekad je staru nošnju dovoljno samo oprati, malo pokrpati i poštirkati. Štirkanje znači da se namoči u tekućini koja se danas kupuje gotova, a nekad se radila kod kuće od finoga brašna, zavrela se voda i sipalo se brašno da bi se dobila gusta sluzava tekućina. Kad se ohladila, razrijedila bi se vodom pa se u to umakalo platno. Takvo bi platno nakon sušenja bilo jako tvrdo i kruto pa je lijepo stajalo. Ako se stara nošnja želi koristiti za nastupe KUD-a, najčešće se ipak na njoj moraju napraviti neke preinake – treba ju štuknuti, tj. proširiti ili produžiti jer su žene nekad bile manje, sitnije građe i nižeg rasta.

Restauracija treba i kad se potrga neka nošnja koja se nosi. Na primjer, dogodila se nezgoda s jednom suknjom koja je imala krasni veliki ukras po rubu. Plesačica je stala na rub pa se otrgnuo komad ukrasa. Morao sam odrezati dio i ponovno spojiti suknju. Tako je ipak ostala zabilježena posebna tehnika rada korištena na toj rubini, nije otišla u nepovrat, nije se izgubila.

Ivan sa originalnih nošnji precrtava „mustre”.

Restaurirao nošnje križevačkoga kraja

Dugo se vjerovalo da u našemu kraju nije bilo specifičnih narodnih nošnji. Po čemu se nošnja križevačkog kraja razlikuje od ostalih nošnji?

Nošnja križevačke okolice spada u tip prigorske narodne nošnje jer Križevci s okolicom pripadaju u etnografsko područje Kalničkog prigorja. Krenuli smo s istraživanjem nošnje župe Glogovnica (sjeverno od Križevaca) i župe Veliki Raven (jugozapadno od Križevaca). To su dva potpuno različita načina odijevanja, riječ je o dvije različite nošnje, osobito kad se govori o nošnjama iz starijeg doba, 19. stoljeća. U novije doba one postaju sve sličnije. Ženska nošnja sastoji se od rubače (gornje suknje) i fertuna (pregače), gore se nosi opljećek (košulja), ponegdje i lajbec (prsluk), a na glavi je mlada udana žena nosila poculicu (paculicu, paculjicu). Iako se isto zovu, u Ravnu i Glogovnici to su različita pokrivala. U Glogovnici je kapica priljubljena uz glavu, dok je u Ravnu četvrtastog oblika, ispod se stavlja drveni okvir (ovrljač, kolobar, kobas), a na glavu se povezuje špagama.

Poculica iz Ravna

Karakteristično je da je suknja stare prigorske nošnje, one od sredine do kraja 19. st. (prije toga ne znamo što je bilo), dužinom bila malo iznad gležnja. To je bilo zato da se suknje ne prljaju vukući se po podu. Kako se moda mijenjala, kako su žene više odlazile u grad, tako su se nošnje kratile i izrađivale nove i bogatije. Te su suknje dosezale do polovice lista, čak su neke bile i kraće, malo ispod koljena.

KUD „Prigorje” u nošnjama glogovničkoga kraja

Šijete i nove nošnje. Koliko ste novih do sada sašili?

Šijem i nove, napravio sam ih jako puno, ne znam točan broj, možda šezdesetak. Za jedno sam društvo šivao osam kompleta ženske nošnje s jednom bakom od sedamdeset i dvije godine. Trebalo nam je godinu i sedam mjeseci, i to je bilo brzo gotovo!

Kad sam došao u KUD „Prigorje”, šivao sam samo ja. Sad sam se opametio! Vidio sam da su žene iz društva vješte u šivanju, pa im sad podijelim zadatke. Da bismo bili ujednačeni, ja skrojim i sašijem jedan primjerak, a onda one šiju prema tome uzorku. Zadnje smo tri žene i ja sašili dvanaest rubača i fertuna, a moramo još dvanaest opljećeka. To će biti radna nošnja s kojom ćemo se predstaviti na ovogodišnjoj smotri folklora.

Vaše su nošnje zapažene na smotrama. Osvojili ste i neke nagrade?

KUD „Prigorje” postoji deset godina. Prvih su sedam svake godine na smotri bili u istim nošnjama. Kad smo 2016. u KUD došli kolegica etnologinja Ivana i ja, rekonstruirali smo nošnju mlade udane žene iz Marinovca, sela u župi Glogovnica, na temelju kazivanja gđe Zlatice Pavišić. Tu smo nošnju pokazali na manifestaciji „Obnavljamo baštinu – revije rekonstruiranih narodnih nošnji” u Trnjanima u Slavoniji. Bilo je to veliko iznenađenje, nisu vjerovali da smo to mi! Osvojili smo treću nagradu. Žena je bila obučena kao da ide na posvetu jela na Veliku subotu. Imala je na glavi poculicu vezenu vunicom, koju sam izradio prema uzorku iz Gradskog muzeja Križevci. Nosila je opljećek od domaćeg platna ukrašen kupovnom šlingom i regljicama (samrlinima, porubićima). Šlinga je ukras koji izgleda kao opšivene rupice, a porubići su presavijeni dijelovi materijala koji služe kao ukras. Preko opljećka imala je haljinec, tamnocrveni kaputić. Na donjem dijelu tijela imala je zdolnjače (podsuknje) i zgornjaču, šlinganu rubaču (suknju) od četiri pole platna i takav šlingani fertun, samo druge mustre. Na nogama je imala tamnosmeđe čarape, to je bilo prvi put da netko u prigorskoj nošnji nije imao bijele čarape. Nosila je i broš i struku ili kvaruše (ogrlicu) pod vratom, a u ruci košaru s jelom koje za posvetu.

Ivan s predsjednicom KUD-a Martinom Zrno i etnologinjom Ivanom Ružić na dodjeli 3. nagrade za marinovečku nošnju u Trnjanima.

U Trnjanima je i 2018. moja nošnja osvojila treću nagradu. Bila je to ravenska nošnja ukrašena motivima narodnog veza u crvenoj, bijeloj i plavoj boji. To je nošnja koju su nosile samo bogatije udane žene. Na glavi je poculica od pliša, gore je crni jaklin (kaputić), a dolje rubača i fertun s uzorkom crven-bijeli-plavi. Za Raven je karakteristično da rubača i fertun imaju jednaki uzorak, ne može biti, kako Ravenčanke kažu, raspariš. U Glogovnici je pak suprotno, mora biti različito, da se zna što je sprijeda, a što straga.

Nagrađena nošnja iz Ravna s motivima narodnoga veza u crvenoj, plavoj i bijeloj boji.

Na tom istom natjecanju KUD je predstavio još dvije nošnje, svekrvu i sneju (snahu), napravljene prema originalima iz Svete Helene, župa Glogovnica. Svekrva je bila cijela u bjelini, u domaćem platnu, nosila je opljećek, rubaču i fertun ukrašen heklanim špicama. Na nogama je imala opanjke, a na glavi povezanu pečicu ili flaku, rubac od kupovnog platna ukrašen tehnikom šlinganja. Sneja je bila obučena u kupovno platno jer je to bila nova moda. Nosila je poculicu, opljećek, rubaču od kupovnog platna ukrašenu porubićima i kupovnom šlingom, a fertun je imala od kašmira. Kašmir je bio cijenjen, skup i kvalitetan materijal pa su ga nosile samo imućnije žene.

Svekrva i sneja u belini iz Svete Helene, župa Glogovnica.

Ljudi su nekada drugačije razmišljali

Spomenuli ste da su udane žene nosile poculice. Što su nosile djevojčice?

Djevojčice u Ravnu nosile su kosu počešljanu na razdjeljak i dvije ili jednu pletenicu pletenu od zatiljka. U Glogovnici su se plele četiri pletenice, dvije su išle od sredine glave i upletale se u dvije donje, koje su išle od zatiljka. Tako je razdjeljak izgledao kao križ.

Subotom se održavala higijena kose, kosa se prala pomoću octa, a za sjaj su se koristila jaja. Za svaki se dan pletenica vezala končićem ili krpicom, a za svečane prilike su se kupovale mašne, odnosno svilene trake.

Starije djevojke, one za udaju, savijale su pletenicu u tzv. futu ili košaricu. Futa je kao današnja punđa, a košarica je napravljena od dvije pletenice koje se na zatiljku povežu na suprotne strane.

Djevojačke pletenice

A tko je nosio rupce?

Rupce su nosile sve žene, i mlađe i starije, i djevojčice. U crkvu se, na primjer, nije moglo ići nepokrivene glave. Mlade udane žene su preko poculice nosile rubac.

Nije im bilo vruće?

Nekad je rubac bio ponos, drugačije su žene razmišljale nekad, nije im to bio teret. Ljeti, kad se radilo na polju, rubac ih je štitio od sunca. Nekad je u modi bila bijela put pa su povezivale rupce kao nadstrešnice da ne pocrne, a ispod su znale stavljati listove kupusa koje je bilo vlažno i tako štitilo od vrućine.

Žene su cijeloga života nosile rupce.

Divno je slušati kako stručno i detaljno pričate o narodnim nošnjama. Koliko zapravo imate nošnji u svojem vlasništvu?

Imam sedam ormara punih nošnji i drugih stvari. Stvarno to volim, kad nađem nešto što me zanima, uvijek nađem načina kako da do toga dođem. Jednom se dogodilo da smo u kući renovirali kuhinju. Baš sam razbijao pločice kad mi je na Facebook došla poruka, neka je žena prodavala nošnje. Istoga sam trena, u prašnjavoj odjeći sjeo u auto, otišao k njoj i kupio nošnje da ih ne bi prodala nekome drugome. Kad su nošnje bile kod mene, mirno sam se mogao vratiti poslu koji sam prekinuo. A po prvu nošnju koju sam otkupio vozio sam se biciklom desetak kilometara. Možete onda zamisliti koliko mi je stalo do nošnji.

Što vam daje poticaj da i dalje radite na otkrivanju i skupljanju narodnih nošnji?

Kad dođemo u nošnjama na nastup, puno mi znači kad mi netko iz publike priđe i kaže: „Tak je to moja mama nosila.” Važno mi je da nošnje koje nosimo budu što sličnije onima koje su žene doista nekada nosile.

Tekst: Dunja Rebić, 5. r.
Fotografije: iz Ivanova albuma; MVR

Komentari