Top

Pitali starije kako se nekada živjelo

Učenici petog razreda saznali su od svojih pradjedova i prabaka, djedova i baka kako se nakada živjelo. Zabilježili su njihova kazivanja o starim običajima

OBIČAJI ZA VINCEKOVO I BOŽIĆ, OBIČAJ SIJELA

Ovih je dana glavni događaj proslava dana sv. Vinka. Vincekovo slave vinogradari i svi ljudi željni zabave i čuvanja starih običaja kojih je sve manje čak i na selu. Moja baka i djed žive u malom potkalničkom selu Bogačevu. Danas više ne obrađuju vinograd, no još uvijek postoji pradjedova stara klet na Vučaku s par trsova. Za Vincekovo je deda Mirko išao u vinograd odrezati tri rozge s tri pupa i kod kuće ih je stavio u vodu. Po tome kako grane potjeraju iz pupova vidjet će kakva će godina biti. Trsove je posvetio starim vinom, svetom vodom i objesio na njih kobasice da bude rodna godina. Tako je i ostala polja obilazio i svetio svetom vodom.

Na Badnjak je djed Mirko u kuću unosio guber (plašt) sa sijenom i slamom uz riječi: „Daj nam Bog picekov, racekov, purekov, pajcekov, teljekov i sega dobra, rodna polja, zdravlja i mira u kući ovoj.” Onda se Bogu pomolio, a djeca su sjela na sijeno i jela štruklje i maslaču (još je bio nemrs). Sve se moralo pojesti da bude obilja, da godina bude rodna i živina zdrava, kokoši da dobro nesu jaja. Odrasli su uz jelo morali popiti vina. Zatim se taj guber stavio pod stol što je simboliziralo štalicu u kojoj se rodio Isus. Na stol se stavljalo žito iz sva četiri kuta prema sredini, a u sredini je bio krug s križem. Preko žita išao je tanki sloj sijena pa stolnjak. Na tako pripremljenom stolu jelo se sve do Sveta tri kralja.

Bor se kitio jabukama, od papira izrađenim cvjetovima, bombonima u šik papiru, licitarskim jabukama i trešnjama. Djeca su voljela izrađivati nakit za bor, a još više sladiti se slatkišima i jabukama s bora. Posebna je to bila radost jer tijekom godine toga izobilja nije bilo. Baka Katica je pazila da djeca ne pokradu sav nakit, barem dok svećenik ne posveti kuću. Stari običaji držali su obitelj na okupu, zajedno se molilo jelo i radilo, išlo u crkvu.

U mladosti deda Mirka susjedi i rodbina imali su običaj pomagati jedni drugima. Kao težaci pomagali su si međusobno u kopanju vinograda, košnji livada, žetvi, vršenju žita, komušanju kukuruza… U zimsko vrijeme bila su okupljanja kod nekog domaćina, takozvana sijela. Čehali su perje, našivavali, tkali, preli vunu, izraživali alat, drvene posude za hraniti stoku i kućanstvo. Sve to uz pjesmu, prepričavanje događaja i tjeranje šege (šale).

Slušajući priče o tim vremenima kad se znanje i imanje prenosilo s koljeno na koljeno, kad nije bilo bitno bogatstvo i školovanje, imam osjećaj da su to bila puno sretnija i opuštenija vremena. Za naše stare to je bio način života, a nama su ostali tek poneki običaji kao uspomena.

Nika Šver, 5. b


OBIČAJI UZ KORIZMU, USKRS I VALENTINOVO

U doba kad su naše bake i djedovi bili maleni kao ja nisu običaji bili isti kao danas.

U nedjelju prije Pepelnice pekle su se krafne. Djeca i mladi maskirani su obilazili kuće otprilike dva tjedna, a najviše posljednji vikend, ponedjeljak i utorak prije korizme. Pokloni koje su dobivali bile su krafne, novac i jaja. Utorkom prije Pepelnice okupile bi se maškare usred sela i objesile Fašnika od slame i stare odjeće na neko drvo ili stup. Visio je tako do Cvjetnice. Na kraju maškara djeca su uspoređivala tko je najviše sakupio darova.

Na Čistu srijedu se nije jelo meso, a jele su se male količine hrane. Tijekom korizme se postilo i nemrsilo svaku srijedu i petak. Na Cvjetnicu su se trgale grane rascvjetalih grmova i nosile se na procesiju i u crkvu na blagoslov. Na Veliki četvrtak, petak i subotu išlo se u crkvu i sudjelovalo u obredima. Sva se tri dana manje jelo, a u petak se strogo postilo.

Nakon obreda u subotu, na kojem se blagoslovilo jelo, palila se vuzmica. Uz vatru se uživalo u kolačima i jelima, pilo se i družilo te čuvao Isusov grob. Na Uskrs se išlo u crkvu uvijek u novoj odjeći i posebno lijepo uređen.

Valentinovo se nije obilježavalo, ali se gledalo tko je kome poklonio jabuku jer je to značilo da se netko nekome sviđa. Ako je drugi prihvatio jabuku, značilo je da mu se ta osoba isto sviđa.

Gabrijel Božić, 5. b


MOJ PRADJED KOVAČ

Kad smo dobili zadatak pisati o našoj baštini, odmah mi je na pamet pao moj pradjed Josip. On je bio kovač. Vrlo vrijedan, dobar i cijenjen u svome kraju. Mada on više nije živ, o njegovom poslu pričala mi je moja baka.

Moj pradjed Josip bio je treći naraštaj kovača u obitelji. Zanat je učio od svog oca i djeda, koji su bili samouki. Jedino je moj pradjed išao u školu i završio zanat za kovača pa je službeno postao majstor kovač. Djed je u dvoru (dvorištu) imao svoju kovačnicu. To je bila zasebna kućica. U njoj je imao sve što mu je bilo potrebno za rad. Na sredini prostorije je bio veliki panj na kojem se nalazio nakovanj kojim se djed najviše služio. Lijevo od vrata bilo je ložište s otvorenom vatrom. Nogom se pumpao zrak u mijeh koji je raspirivao vatru. Vatra je pradjedu trebala jer je u nju stavljao željezo. Kad se željezo dovoljno ugrijalo, moglo se oblikovati. Pradjed ga je primio kliještima, stavio na nakovanj i velikim čekićem lupao po njemu dok nije dobio izled koji je trebao.

Uokolo kovačnice bilo je sve puno polica i stolova na kojima je pradjed držao svoj alat. A bilo ga je mnogo: razne turpije, kliješta, čavli, čekići… Ispred kovačnice je također imao jedan nakovanj. Ljudi su izdaleka dolazili da im pradjed nešto napravi. U ono vrijeme  bilo je puno konja pa je pradjed često potkivao konje. Moja baka kaže da mu je znala pomagati kad je mogla. Konju bi se najprije očistilo kopito. Zatim je djed pripremio novu potkovu i stavio je u vatru da se ugrije. Vruću potkovu je stavio na kopito da napravi trag. Zatim ju je uzeo i onako vruću stavio u hladnu vodu. Zatim ju je ponovo stavio na kopito. Specijalnim čavlima zabio ju je za kopito, skratio višak čavala i onda uzeo rašpu i sve dobro izrašpao. To sve konja nije ništa boljelo.

Osim potkivanja konja, pradjed je radio sve što se moglo sa željezom. Radio je kola, plugove, potkove, stolice, ograde, karike… Još i danas kod moje prabake mogu vidjeti ogradu i stolice koje je pradjed napravio. I kovačnica još tamo stoji. Ima i nešto alata. Kad zažmirim, mogu sve to u svojoj mašti vidjeti. Jedino pradjeda više nema… Ali njegova baština živi i dalje.

Sara Juršetić, 5. b


KAKO SE DOBIVALO PLATNO, KAKO SE ŽELO I JELO

Meni su moj djed Mirko i baka Danica pričali o nekim starim narodnim običajima. Nekada se domaće platno radilo od biljke po nazivu konoplja. Prvo je biljku trebalo posijati. Kad je izrasla, žela se i vezala u snopiće. Snopići su se ostavljali vani da se posuše. Kasnije su ih vezali u veći snop, koji se uronio u potok. Konoplju se potopilo tamo gdje je bilo dublje. Napravila bi se kuka od kolaca koja je držala snop da ga voda ne odnese. Poslije dva ili tri tjedna konoplja se izvadila iz vode i sušila se na suncu. Kad se osušila, konoplja se obrađivala na stupi, stroju za obradu konoplje. Nakon obrade ostala su samo vlakna, poslije se još tuklo, onda se nosilo na greben gdje se još čistilo od preostalih nepotrebnih komada. To se sve povezalo u poveslu pa se preko zime prela pređa. Poslije se od tog konca radilo platno, koje se tkalo na tkalačkom stanu. Kada se otkalo, platno se stavljalo u belitku, drvenu kacu u koju se stavljao lug (pepeo i voda). Platno je stajalo u lugu, od čega je izbijelilo. Poslije se ispiralo i sušilo. Platno se stavljalo u škrinje, a kasnije se od njega radila odjeća.

Nekada su ljudi ručno brali kukuruz, nisu brali kombajnima kao danas. Svaku se večer radilo i ponagalo u drugoj kući. Komušao se kukuruz, to znači da se uklanjalo lišće da ostane čisti bat (klip). I pšenica se žela ručno kosom. Postojao je i manji alat, kosica, pomoću koje se pšenica slagala u snop. Onda se uzelo malo pšenice i s njom su se pričvrstili snopovi. Snopovi su se postavljali u stavice, kao stožac, i ostavljali na polju tijekom dana. Ujutro se opet rasipalo da se osuši od rose. Obično bi jedan čovjek u selu je imao drešu, išao je od kuće do kuće i mlatio pšenicu. Tako se skidalo zrno sa stabljike. Stabljike pšenice nisu se bacale, one su se štrajile kravama, na tom su životinje spavale. Tko nije imao puno pšenice, išao je u šumu zubačiti lišće pa su krave na njemu spavale.

U prošlosti jelo nije bilo kao danas, sve je bilo domaće. Nekada se narezalo špeka, kobasice i sira. Tko je bio bogatiji, imao je pečenog mesa iz banjice.  I maslac se radio kod kuće. Žena je pomuzla kravu i izlila mlijeko u boce ili ćupove. Stajalo je par dana na peći dok se nije ukiselilo i gore se složio sloj vrhnja. Vrhnje je obrala i stavila u stepicu, drvenu usku posudu sa štapom u sredini pa se u tom tuklo vrhnje dok se nije dobila voda i putar. Putar se zatim pobirao i oblikovao u grudu.

Dunja Rebić, 5. b


KRAVE NA PAŠU, RUŽĐENJE KURUZE I PUT U ZAGREB

Kad je mamina susjeda vodila krave na pašu, morala je dobro paziti da krave ne pobjegnu na tuđu livadu jer bi odmah stigla “jezikova juha” ljutih susjeda. To je bio njezin svakodnevni posao iako je išla u šesti razred osnovne škole. Kada su krave pasle travu, susjeda i mama su brale lipove cvjetove za čaj. Osim lipe, brali su se cvjetovi kamilice koja je rasla u poljima pšenice. Danas ih nije moguće nabrati jer je sva pšenica tretirana pesticidima. Kada je bilo mliječnog kukuruza, pekao se na žaru svakoga predvečerja i to je ujedno bila večera.

Ovaj je običaj ostao do danas, to je ružđenje kuruze (odvajanje zrna kukuruza s klipa). Nekad su bake i djedovi ružđili ručno svakoga dana, a danas kombajni u jednom danu naružđe za cijelu godinu. Sve je olakšano, a opet nitko nema vremena.

Jednom je pradjedovog psa ugrizla bijesna lisica pa je cijela obitelj morala ići na cijepljenje protiv bjesnoće u Zagreb, a tako i moja mama. Do stanice su putovali traktorom, a zatim vlakom. Da se to nije dogodilo, tko zna kad bi se mama prvi put vozila vlakom.

Veronika Skrba, 5. b


SKROMNI ŽIVOT

Nekada se živjelo skromnije, djeca su učila pod svjetlom petrolejske svjetiljke, nije bilo televizije, interneta ni mobitela. Djeca su se igrala u dvorištu, izmišljala su igre i uvijek im je bilo zabavno. Ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarrstvom, tome se pridavala važnost jer se od toga živjelo. Trava se kosila ručnom kosom, a kosač je morao uza se imati brus za oštrenje. U domovima nije bilo perilice za rublje, već se odjeća prala na ruke. Glačala se glačalom u  koje se stavljao žar i moralo se paziti da ne bude prevruća jer bi odjeća požutjela.

Nekada se  čehalo perje, odvajao se kruti dio perja od mekanog, kojim su se kasnije punili jastuci.  To je ujedno bilo druženje i zabava tijekom zimskih večeri. Radilo se bez pomoćnih strojeva i tehnologije i bilo je lijepo. Tako kaže moja baka Barica.

Laura Šantatić, 5. b


TKANJE I ODJEĆA

Često razgovaram s bakom o njezinom djetinjstvu i mladosti. Zamišljam u glavi slike koje bih mogla nacrtati. Sjedimo pokraj peći i ja se pretvorim u slušača. Priča mi baka o večernjim druženjima koja su bila ispunjena veseljem i smijehom. Djevojčice i djevojke morale su znati obavljati razne poslove. Najviše mi se svidjela priča o tkalačkom stroju.

Tkale su platno od kojeg su poslije izrađivale odjeću, ručnike, prekrivače… Uz posao razgovarale bi o motivima na platnu koje su tkale. Iako su ih boljele ruke od tkanja, nisu bile nezadovoljne, nego bi ispričale koju pošalicu do „suza radosnica”. Odjeću su dijelile na svakodnevnu i svečanu. Svakodnevno su nosile bijele bluze, suknje i pregače. U toj odjeći radile su kod kuće, na njivi, sa životinjama. Svečanu odjeću, zvanu ruho, nosile su u crkvu, u svatove i na ostale svečanosti. Slušam i dalje bakine priče. U to davno vrijeme tkani i ukrašeni ručnici imali su različite namjene. Koristili bi ih za osobnu higijenu, crkvene obrede i darivanje. Posebno mi se svidio dio priče kako su ručnicima ukrašavali zaprežna kola i konje za svatove.

Bila su to vremena gdje su se ljudi družili i međusobno si pomagali. Sve je bilo mirnije i veselije. Na trenutak sam se zamislila i shvatila da generacije trebaju znati čuvati i obilježavati običaje iz prošlosti. Tako će i baština opstati.

Lana Gršić, 5. b


BADNJA VEČER

Starinski običaj koji smo naslijedili od naših baka i djedova je unošenje slame u kuću uvečer na Badnjak. Slamu unosi u kuću najstarija osoba poslije kićenja bora. Slama nas podsjeća da se Isus rodio na njoj u betlehemskoj špilji. Pogase sva se svjetla i najstariji ukućanin sa svijećom i slamom ulazi u kuću hvaleći ime Isusovo. Sjedne na slamu i svi zajedno počnemo moliti. Kada izmolimo, ukućanin uzme s postavljenog stola – koji je pun hrane i zemaljskih plodova (pšenica, kukuruz, ječam) – posudu s tim plodovima bacajući ih po podu. Dozivaja razne životinje s plodovima u želji da ih druge godine bude više,  više zdravlja, veselja, blagostanja. Svi ukućani nakon toga idu sjesti na slamu, koja se poslije stavlja pod stol i tamo je tri dana. Ta tri dana kuća se ne čisti. Nakon toga žito se razdijeli među životinjama. Dio slame stavljamo i na voćke za bolji urod sljedeće godine.

Tea Domjanić, 5. b


SVADBENI OBIČAJI

Moja baka Mirjana ispričala mi je kako su u prošlosti izgledale zaruke, svadba i prvičaj. Kada se mladić želio oženiti nekom djevojkom, morao je tražiti dopuštenje roditelja. Mladić je išao u snoboke. Došao je u dom djevojke i pitao smije li ju oženiti. Kad su djevojka i roditelji pristali, proslavile su se zaruke. Djevojka je od mladića dobila prsten. Pozvala se samo najuža rodbina. Skuhalo se samo malo mesa i pripremilo kolača ili gibanice, što u to vrijeme nije bila svakodnevica.

U tjednu prije svadbe vozio se miraz. Miraz je spremila mladenkina obitelj. U njezin budući dom poslali su namještaj, drvene škrinje, starinska platna, ručnike i još mnoge druge stvari. Miraz se, ako je bilo snijega, vozio na sanjkama, a ako ne, onda na kolima. Konje i kola su za tu prigodu ukrasili. Konjima su stavljali domaće navezene ručnike, ručni rad, a kola su ukrašavali zelenim grančica i ostalim zelenilom iz vrta. Za miraz se mogla davati i zemlja te stoka ili blago, kako su to oni zvali. Davalo se prema mogućnostima, ovisno koliko je obitelj bila imućna.

Na dan svadbe svatovi su se okupili kod mladoženje i išli po mladenku. Trebali su ju „kupiti” tako da su dali novac za haljinu i cipele. Za svadbenu večeru pripremala se juha te kuhano i pečeno meso. Najprije se slavilo kod mladenke, a nakon toga su svi svatovi išli k mladoženji. Mladenka je na ulazu dobila tortu od svekrve. Nakon toga je sjela na stolac i dobila u krilo najmlađe muško dijete u rodbini. To se nazivalo nakoljenčić. Dala mu je jabuku omotanu u pletenu maramu.

Tijekom večere mladenka se presvukla iz vjenčanice u svečanu haljinu, te više nije bila mladenka već snaha. Svadba je trajala dva dana. Nije bilo mnogo uzvanika ni kumova, kao danas. Bila je jedna vujnesca, mladoženjina oženjena sestra. Napravila se jedna veća svadbena torta i uz to pet-šest manjih torti raspoređenih po stolovima. U tanjur se skupljao dar za mladence – novac – i prozivalo se tko je koliko dao. Nakon svadbe, sad već žena, nije smjela viđati svoju obitelj do iduće nedjelje. Kad je došla s mužem u svoju bivšu kuću, opet je bila mala proslava zvana prvičaj.

Lana Hegedić, 5. b


POKLADNI OBIČAJI

Moja baka kaže da u njezinom djetinjstvu nije bilo kostima i maski za lice kad se išlo u maškare. Kostimi su bili mamine haljine i veste, naopako obučene, a maska je bilo lice našminkano crvenim papirom, a obrve i brkovi nacrtani ugljenom. Hodali su od kuće do kuće, negdje su dobili nešto, ali u većini slučajeva ništa. Ako su nešto dobili, bilo je to jaje ili krafna. Ako se kojim slučajem dobio bombon, bilo je to veliko veselje. U njezino vrijeme nikome nije padalo na pamet davati novac.

Znalo se dogoditi da su se na seoskom putu sastale dvije grupe muškaraca. Tada je obično krenula svađa i naguravanje. Ono malo jaja što se dobilo, to se razbilo i nije ostalo ništa. Ako su jaja ostala cijela, bakinoj mami su dobro došla za ispeći neki kolač. Ako su dobili koji bombon, nisu ga donijeli kući jer su ga odmah pojeli.

Tako kaže moja baka. Iako je bilo siromaštvo, bilo joj je djetinjstvo lijepo i veselo. Više su se djeca družila i radovala malim stvarima nego danas.

Emma Antolić, 5. b

Komentari