Top
Predstavljamo

KARLO GRŠIĆ, MLADI MOTOCIKLIST

„Jednog bih dana volio voziti Ducati” 

Mnogi naši učenici imaju zanimljive hobije. Otkrili smo izuzetnog dječaka sa zanimljivim hobijem kojeg vam želimo predstaviti. Njegovo je ime Karlo Gršić, a neobičan je jer vozi motocikle od svoje treće godine

Karlo je svestran – trenira motociklizam i košarku, a pohađa i glazbenu školu

– Voziti motor naučio sam s tri i pol godine, na poticaj mog tate. Imao sam svoj mali motor, a zvao se Yamaha. Taj je motor bio tako mali da sam s tri i pol godine mogao doseći tlo. Kasnije, kad sam imao sedam godina, na svojim i na sestrinim rođendanima vozio sam svoje prijatelje. U početku su se bojali, ali kasnije su se htjeli još voziti. – započeo je Karlo priču o svojoj ljubavi prema motorima.

Karla je u svijet motora uveo njegov tata.

– Sve što znam o motorima, naučio me moj tata. Tata je prije bio profesionalni motorist, bio je prvak u Križevcima. Danas mu je to hobi, vježba na poligonu HAK-a. Tamo ja vježbam s njim, uči me u kojoj brzini trebam voziti i u kojem zavoju skrećem, on je zapravo moj trener.

Karlov tata imao je puno uspjeha u svojoj motociklističkoj karijeri. Na brojnim utrkama osvojio je mnoštvo trofeja i medalja.

Karlo na utrkama 2011.

Karlo se priprema za motoutrke

Karlo još nema dovoljno godina kako bi se natjecao na motoutrkama, ali je vozio početne krugove na više natjecanja.

– Nisam još vozio pravu utrku, ali sam sudjelovao na početnom krugu. To je vožnja koja se vozi prije same utrke, a mogu sudjelovati i djeca. Nakon početnog kruga nastupaju mažoretkinje, a zatim kreću utrke. Sljedeće godine planiram otići na utrke koje se održavaju u Križevcima i Novom Marofu. – otkrio je Karlo.

Karlo već sad ima puno medalja.

– Imam više medalja jer njih dobiju svi koji sudjeluju u početnom krugu. Nadam se da ću u budućnosti osvojiti medalje i na pravim utrkama.

Karlove medalje

Treninzi na poligonu HAK-a

U Križevcima se motociklisti skupljaju i treniraju na poligonu HAK-a u Zagrebačkoj ulici. Karlo trenutno vozi motocikl marke Aprilia od 125 kubika.

– Kad sam dobio Apriliju, bio sam još mali. U početku se tata vozio sa mnom. Sjedio je iza mene i pomagao mi upravljati. Kada je vidio da sam spreman, dozvolio mi je da sam upravljam. On bi mi samo pomogao oko silaska jer je motor vrlo visok. – prisjeća se Karlo prvih vožnji na Apriliji.

Danas Karlo uz tatinu pomoć gotovo svakodnevno trenira.

– Ozbiljno sam počeo trenirati s osam godina. Bili su ljetni praznici i svaki dan kad je tata bio kod kuće, išli smo voziti. I od tad redovito treniramo. Tata mjeri štopericom koliko mi je potrebno za određeni krug ili dva. Počinjemo s krugovima, jedan normalni i jedna osmica. Moj motor ide 125 km/h, ali za utrku treba vještina i treba prilagoditi brzinu zavojima. Treniram da mogu što bolje savladati zavoj u što većoj brzini i nastojim biti oprezan da ne sletim sa staze.

– Osjećaj je odličan, ima puno adrenalina i uzbuđenja. Za svakodnevnu vožnju motora potrebna mi je kaciga, rukavice i bubrežnjak. Bubrežnjak je prsluk oko struka koji štiti od hladnoće. Za utrke trebaju mi još i čizme i kombinezon. – objašnjava Karlo.

Osim tate, veliku podršku i pomoć Karlu pruža i kum Božidar, zvan Buco.

– Vozio sam se i s kumom Bucom. Kad tata nije mogao, on mi je pomagao u svladavanju vožnje. Kum je također motociklist, a bavi se i popravcima motora. Uvijek mi popravi motor ako se dogodi kakav kvar.

Karlo nije jedino dijete koje se bavi motociklizmom. Na poligonu redovito trenira još jedna djevojčica, a povremeno dođu još trojica dječaka.

Motoutrka 2016.

Dva pada nisu umanjila želju za velikim motociklom

Motociklizam je opasan sport, ali Karlo se ne boji.

– Dva puta sam pao s motora, jednom kad sam imao osam, a drugi put s deset godina. Kad sam prvi put pao, vozio sam se s kumom Bucom. On nije na vrijeme skrenuo pa sam mu se zaletio u gumu. Pao sam na rubnjak, ali nisam se jako ozlijedio jer sam imao svu opremu. Bilo me strah prva dva dana nakon pada, ali brzo sam zaboravio bol. – prisjeća se Karlo.

Motociklizam je Karlu toliko prirastao srcu da se njime misli baviti i u budućnosti.

–  Mislim se baviti motociklizmom, kao što se bavi i moj tata. Kad odrastem, želio bih imati Ducati od tisuću kubika kakvog ima tata. To je najviša klasa koja se vozi na motoutrkama. Jednom sam probao voziti Ducati, naravno, ne sam, nego je tata bio iza mene i pazio da mi se nešto ne dogodi. Motor jako brzo ide i kočnice su odlične jer kad ih samo malo pritisneš, jako koče. San mi je voziti takav motor! Ali do toga treba doći postepeno. Tata mi je rekao da će sljedeće godine prodati Ducati i kupiti mi neki od 125 kubika. – otkrio je Karlo.

Osim što vozi motocikl, Karlo ide u glazbenu školu i trenira košarku.

 – Četvrti sam razred glazbene škole i sviram tamburicu bisernicu i jako mi dobro ide. Svake godine prolazim s odličnim uspjehom. Sviram u malom tamburaškom orkestru, a sljedeće godine prijeći ću u veliki orkestar. Također treniram i košarku. Nije mi teško uskladiti sve obaveze, ali da je lako – baš i nije. Moram puno trenirati košarku jer idemo na svakakve turnire i igramo puno utakmica, a i za glazbenu i redovnu školu treba truda. Meni za sad dobro ide i nadam se da će tako i ostati. – zaključio je Karlo.

Tekst: Dunja Rebić, 5. r.
Pomoć u skidanju razgovora s diktafona: Lara Zidarić, 5. r.
Fotografije: iz Karlova albuma; Martina Valec-Rebić, prof.

Komentari