Top
60. rođendan Izvora

RAZGOVOR S RUŽICOM KOPSA, ČLANICOM PRVIH UREDNIŠTVA IZVORA

„Uvijek je lijepo kad se imaš čega sjećati”

Listajući najstarije brojeve Izvora, među imenima učenika pronašli smo jedno koje nas je zainteresiralo – Ružica Fehir. Ružica se danas preziva Kopsa, a više je od dvadeset godina radila kao učiteljica biologije u našoj školi. Našoj se molbi da nas posjeti u školi i ispriča nam svoja sjećanja na dane uredništva Izvora, rado odazvala

Listanje starih brojeva Izvora.

U uredništvu Izvora

Kako je izgledao rad na Izvoru pedesetih godina prošloga stoljeća?

Potpuno drukčije nego danas, to se vidi iz ovih starih brojeva Izvora koji su pred nama. Pogledajte kako izgledaju, kako su bili uvezivani. Najveća je vrijednost to što smo sudjelovali ne samo u  pisanju za Izvor nego i u izvlačenju stranica. Tekst je nastavnica najprije natipkala pisaćim strojem, a onda smo ga mi umnožavali na stroju koji se zove šapirograf. Bila je to posuda s mrežicom na koju se valjkom nanosila gusta crna boja. To nije bio lak posao jer je trebalo paziti da se boja ne razlije. Papir nije bio gladak kao danas, dosta je upijao i zato je trebalo imati laku ruku da se boja ravnomjerno nanosi. A nije bilo ni viška papira, grešaka je smjelo biti minimalno.

Je li bilo zabavno raditi na šapirografu?

Nama je bilo zabavno, ali mislim da našim mamama nije bilo! Koliko god da smo pazili, uvijek bi se zamrljali. Ta se boja, kad bi se upila u kožu, nije dala oprati. Onda je moj tata znao iz auta izvući malo benzina kojim smo skidali mrlje. U to se vrijeme još nije mogao u dućanu kupiti onaj fini rafinirani benzin za čišćenje, o sapunima da ne govorim. Benzinom su se čistile mrlje i s odjeće, a, joj, dogodilo bi se da benzin izgrize tkaninu i napravi rupice. Ali to su bila vremena kad se odjeći nije pridavala tolika pažnja kao danas. Svi smo bili takvi, ako sam ja imala mrlju, imao ju je i netko drugi, pa nikome nije bilo neugodno.

A kako su se radile ilustracije?

Sve smo radili sami. Na prozirni paus-papir smo precrtali crtež iz neke knjižice i malo ga doradili po svome, a bilo je i djece koja su jako lijepo crtala. Crteži su se na šapirografu iscrtavali iglom za pletenje. Za jedan smo broj, ne sjećam se koje je to godine bilo, drvenim bojicama bojili prednju stranu. Sjećam se da je na slici bio potočić i drveće okolo.

Morali ste svakom primjerku ručno obojiti prvu stranicu?

Da, svaki bi od nas dobio jednu boju i bojio one dijelove slike koji su trebali biti u toj boji. Nije bilo puno nijansi, samo osnovne boje.

Naslovnica Izvora iz 1960.

Vidjeli smo na nekim starim brojevima da su izdani u čak 800 primjeraka. Novinari su svaku stranicu posebno izvlačili, slagali i na kraju spajali klamericom. Zar se nisu djeca žalila da je to puno posla?

Ne, nisu, samo su bila druga vremena, nismo imali Iphone, Ipode i ostale sprave koje imaju djeca danas, nitko nije ni na čemu tipkao, pa smo imali vremena. Bilo nam je veselje dolaziti na novinare jer smo imali što raditi, a ujedno bismo se vidjeli s prijateljima. Naime, moja je obitelj u to vrijeme već imala telefon zbog tatinog posla, ali što mi je vrijedilo kad moje prijateljice nisu imale pa ih nisam mogla zvati. Tako da nam je ostajalo jedino da se družimo uživo. I zato smo rado nakon nastave ostajali na novinarima. Radili smo u prizemlju, u prostoriji gdje je danas socijalna radnica.

Tamo vam je bila redakcija?

Bila je redakcija, ali su se u toj prostoriji i inače održavali nekakvi sastanci. Tamo je kod prozora bio i taj naš šapirograf. Prostorija nije bila ništa veća nego što je sad, i zamislite kako je to izgledalo kad se nas desetak natiskalo unutra i svaki je radio svoj posao.

Radove za Izvor nisu pisali samo novinari, nego i drugi učenici. Jeste li sudjelovali u odabiru radova?

Članovi redakcije su najmanje pisali, iz jednostavnog razloga što smo bili radna snaga. Osim što smo umnožavali list, mi smo i birali tekstove. Naravno, učiteljica je imala zadnju riječ, ona je rekla što dolazi u obzir i koliko toga može ući, jer pogledajte koliko je tada bilo malo stranica.

Koliko ste dugo bili članica redakcije?

U redakciji sam bila od 5. do 8. razreda, ali već u nižim razredima su nam uzimali radove za Izvor. Sjećam se da sam dala rad o tome kako moj tata peče palačinke. Bila sam opisala stvarni događaj. Mama je kuhala juhu na štednjaku, a tata je odlučio peći palačinke. Kako mu je juha smetala, uzeo je taj lonac i stavio ga kraj peći, a mama je sve to s oduševljenjem gledala. Učiteljici se jako svidjela ta moja priča.

O učiteljima sve najbolje

O nastavnici Boženi Puževski koja je pokrenula list ne znamo puno. Možete li nam reći nešto o njoj?

Nastavnica Božena je predavala hrvatski. Bila je izuzetna osoba, blaga, draga, simpatična. Vrlo često nam je čitala lektiru u školi. U to vrijeme nije bilo puno knjiga pa nam je čitala na satu. Mi smo bili kao bubice, ali ne zbog straha ili nečeg sličnog, nego nam je bilo lijepo slušati, zavališ se i slušaš. Bilo je to prekrasno, imala je odličnu dikciju. Osim toga našla je za sve nas vremena i baš smo je voljeli. Ostala mi je u sjećanju jedna zgoda sa sata. U razredu je bilo nekoliko dobrih čitača, među kojima sam bila i ja. Tako sam taj put čitala neki tužni tekst i rasplakala se. Razred je počeo vikati: „Buuu!” Nastavnica je prekinula ruganje, rekla neka sjednem i umirim se te da će ona nastaviti. A i njoj je bila knedla u grlu. Gospođa Božena je imala baš sve ono što bi pravi učitelj trebao imati. Empatije viška, do neba.

Tko je još od učitelja pomagao u stvaranju lista?

Pomagao je profesor Valentin Puževski, suprug nastavnice Božene, i Ivo Friščić, profesor likovne kulture. On nas je učio jednu specifičnu tehniku slikanja, akvarel koji se posipavao pšeničnim grisom, tako se dobivala treća dimenzija. Profesor Friščić je bio i vrlo uspješan slikar. Nekada je dolje kod ulaza u školu bila na zidu iscrtana njegova slika, ali su je, nažalost, prebojili.

Jedna učenica-novinarka s nastavnicom Boženom Puževski i profesorima Ivom Friščićem i Valentinom Puževskim.

Nakon nastavnice Puževski list je preuzela profesorica Višnja Gverić. Jeste li bili članica uredništva i u njezino vrijeme? Kakva je ona bila?

Jesam. Profesorica Gverić je bila vrlo odlučna i odrješita. Kad je rekla da se nešto mora napraviti, to je moralo biti tako. I sve je znala kome je što rekla. Znala je reći: „Nemoj da idem pogledati što sam zapisala!” Mi smo mislili da je ona stvarno nešto zapisala, a zapravo je sve pamtila.

U istoj školi najprije učenica pa učiteljica

Kao djevojčica išli ste u ovu školu, a kasnije ste u njoj radili kao učiteljica biologije. Kako vam je bilo raditi u svojoj školi?

Meni je ovih dvadeset i nešto godina kako sam radila u ovoj školi bilo prekrasno. Uvijek sam voljela djecu, osobito one pomalo vrckave. Osim toga, ja sam dosta kasno počela raditi u školi, tek poslije četrdesete godine života pa se nisam stigla „potrošiti”. Drugim je kolegama u mojim godinama do tad već bila puna kapa buke.

A kako vam je sada u mirovini?

Imam puno manje vremena nego što sam imala prije dok sam radila! Kad si doma, misliš kako trebaš napraviti sve i svašta. Prije je bilo ovako: pogledaš kroz prozor, vidiš da ga treba oprati pa navučeš zastor i ideš dalje. A sad misliš kako baš i nije red da izgleda tako. Ipak, lijepo mi je u mirovini. Uvijek je lijepo kad se imaš čega sjećati. Sretan si ako imaš dosta pozitivnih sjećanja i ako ih se još donekle možeš sjetiti.

Današnji novinari u razgovoru s učiteljicom Ružicom.

Razgovor obradila: Dunja Rebić, 4. a
Fotografije: Martina Valec Rebić, prof.

Komentari