Top

Hrvatska drugi put ove godine doživjela razaranje

Stavnovnici Lijepe Naše pamtit će 2020. godinu kao jednu od godina u kojoj su doživjeli mnoga zla – osim epidemije koronavirusa dvaput nas je pogodio razoran potres, prvi je u ožujku razrušio Zagreb, a drugi nekoliko dana prije kraja godine Petrinju, Glinu, Sisak i okolicu

razrušena Petrinja

Nakon potresa u Zagrebu koji se dogodio u ožujku, stanovnici Hrvatske opet su imali neugodno buđenje 28. prosinca u 6:28, kada je potres jačine 5,1 prema Richterovoj ljestvici s epicentrom kod Siska prodrmao Hrvatsku. Potres se dogodio gotovo u isto vrijeme kao i onaj snažni zagrebački u ožujku. Oštećeno je mnoštvo kuća i crkava u Petrinji, Glini, Sisku i okolici.

Kao da to nije bilo dovoljno, u utorak 29. prosinca još jači potres (6,3 prema Richteru) pogodio je u 12:19 cijelu Hrvatsku, a osjetio se i u dijelovima Austrije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Češke, Italije, Mađarske, Njemačke, Rumunjske, Slovačke, Slovenije i Srbije. Epicentar potresa bio je u Strašniku, na dubini od 10 km. Nažalost, taj je potres bio koban, razrušena je Petrinja, Glina, Sisak i okolna sela, ljudi su ostali bez domova, mnogo je ozlijeđenih i poginulih. Među poginulima je i djevojčica od 13 godina.

Svijetla točka u toj nesreći jest to da se Hrvatska ujedinila i pokazala veliko srce. Mnogi ljudi na društvenim mrežama nude besplatan smještaj ljudima iz područja pogođenih potresom, u gradovima i selima organizirana su skupljanja prehrambenih i higijenskih proizvoda, mnoge udruge i azili ponudili su pomoć u zbrinjavanju ljudi i njihovih životinja. Cijela zemlja stala je uz ljude iz pogođenih krajeva, nudeći im pomoć na sve moguće načine. Možemo biti ponosni kad vidimo kako su ljudi stali jedni uz druge i pokazali veliko srce i jedinstvo.

 

Donosimo dva svjedočanstva o doživljaju potresa u Križevcima.

Iva Koprić, učenica 5. r. naše škole i novinarka Izvora:

Za vrijeme potresa nalazila sam se u našoj školi. Upravo smo Lana, profesorica Rebić i ja završile razgovor sa sestrama Kalaus i profesoricom Fržović te smo izašle iz školske knjižnice na hodnik na prvome katu. Dok smo se pozdravljale s ravnateljem i tajnicom, cijela se škola odjednom počela trestiStrop se počeo ruljiti i podigla se prašina od otpale žbukeUbrzali smo hod i istrčali kroz vrata škole

Profesorice, ravnatelj, tajnica, računovotkinje, čistačice, sestre Kalaus, Lana i ja bili smo prestrašeni. Pokušavali smo nazvati svoje obitelji, ali je nestalo signala. Pričekali smo neko vrijeme pred školom da nam se osjećaji malo slegnu. Ravnatelj nam je tada rekao da je potres bio 6.4 po Richteru i otišao pogledati je li se što na školi dogodilo. Na sreću, nije. Tada sam krenula doma. Sva sam se tresla i bilo mi je mučno. Kada sam došla u svoju ulicu, vidjela sam da su svi susjedi vani. Cijeli sam se taj dan tresla, tim više što se stalno osjetilo podrhtavanje zbog malih potresa koji su slijedili. Nadam se da se ovaj dan više neće ponoviti. 

Ravnatelj i osoblje škole pokušavaju na telefon dobiti najmilije.

Ozren Bogdanović, uč. glazbene kulture:

Živeći na uglu Grdenićeve i Starčevićeve ulice, a nasuprot parku u kojem je pravoslavni hram sv. Save, mi, stanovnici tog dijela kvarta već desetljećima živimo u strahu od stare zgrade koja je upravo smještena na tom uglu, a koju stariji Križevčani znaju kao staru bolnicu u kojoj su nekada bile ambulante, pa čak i rodilište u kojem su se mnogi (sad već pokojni) Križevčani i rodili. Nakon jučerašnjeg potresa koji je u mojoj kući zatresao ormar i koji sam uspio zaustaviti da se ne prevrne, premda su neke staklene čaše i knjige počele padati, istrčao sam iz kuće i vidio da je većina susjeda već vani i gleda prema staroj zgradi, odnosno bolnici. Nekoliko cigli i crjepova je palo u moje dvorište, njihovi komadići vidjeli su se sve do kućnog praga, ali srećom, nitko u vrijeme potresa nije bio u dvorištu i nastradao.

Dio stanova je privatno vlasništvo, dio stanova služi kao smještaj socijalno ugroženim građanima, a zgrada je i spomenik kulture. Na društvenim mrežama i ovoga sam puta pokušao apelirati da se pronađe rješenje za obnovu zgrade prije nego se kome u susjednim dvorištima ili na ulici dogodi kakvo zlo. Od kraja 80-ih godina govorili su da će se zgrada rušiti i da će se graditi druga ili će ostati samo zelena površina sa spomen-obilježjem na staru bolnicu u kojoj je djelovao znameniti liječnik Fran Gundrum Oriovčanin, međutim, nijedna gradska vlast nije od tada ništa poduzela po pitanju zgrade koja je u strogom centru grada, praktički uz sami glavni gradski trg.

Čitali smo da su križevački vatrogasci imali oko dvadeset intervencija uklanjanja dimnjaka starih zgrada koji su mogli koštati glave građane u prolazu. A stara bolnica nije samo spomenik kulture, nego je i u strogom centru grada i naslonjena je na nekoliko dvorišta, uključujući i moje. Stanarima su stanovi stradali, oni su prvi policiju i vatrogasce pozvali. Nadam se da će sada konačno nešto poduzeti da nam se ne dogodi djelić onoga što je pretrpjela Petrinja, Sisak i ostala mjesta za koje molimo i prikupljamo pomoć da njihovim stanovnicima bar malo ublažimo bol koju su pretrpjeli u ovoj zloj sudbini koja ih je zadesila.

 

 

Cijela je Hrvatska na nogama kako bi pomogli ljudima stradalima u potresu. Mnogi su Križevčani nesebično pomogli i još pomažu, prikupljanjem potrepština i doniranjem novca, dok su neki pomagali i na mjestu događaja, u Petrinji i okolnim selima. Donosimo i dva takva svjedočanstva.

 

Gordana Kapor, majka učenika naše škole:

Pola sata nakon snažnog potresa koji je u utorak zatresao cijelu Hrvatsku, počeli su se u vijestima nizati strašni prizori iz Petrinje. Bila sam uplašena, ali i strašno potresena. Mislima su jurili svi ti stradali ljudi. Ubrzo su počele stizati poruke prijatelja s kojima sam volontirala nakon potresa u Zagrebu. Poruke su bile kratke i jasne: Jesmo spremni? Idemo, Gordana? A odgovori još kraći, bez puno razmišljanja: Idemo! Bila sam zabrinuta zbog novih potresa, ali želja da nešto učinim i pomognem bila je jača.

Nakon tri sata prijatelj i ja već smo bili u autu prema Petrinji. Kolona vatrogasaca, vozila Hitne pomoći, osobnih automobila pristizala je iz smjera Petrinje, ali isto tako kolona se kretala i prema razrušenom gradu. Počele su vijesti i zamolbe ljudima da ne dolaze u razrušeno područje jer su već imali dovoljno volontera. Mi smo se na to oglušili jer smo znali da ćemo sigurno biti od koristi. Išli smo kuhati. Za sve ljude koji se nalaze na ulicama, za volontere i vatrogasce koji satima lopatama čiste ulice, policiju, ljude iz Crvenog križa, za svakoga. Kolona je odjednom stala dobrih 3 km prije Petrinje i počela je naša nervoza što učiniti. Bez razmišljanja smo parkirali i krenuli pješice prema centru Petrinje.

Što smo se više približavali, to nas je više stezalo u grlu. Svuda po ulici kamenje, cigle, blokovi, zidovi kuća popucali, razrušeni, automobili oštećeni. Tišina. A iz grada su se probijali strašni zvukovi strojeva. Spuštao se mrak pa je sve izgledalo još više zastrašujuće. Iz grada se već vraćalo dosta ljudi s lopatama, uglavnom mladića koji su vidno bili iscrpljeni. Vjerojatno su dobili zamjenu. Mi smo hodali, a suze su tekle. Nemoguće je bilo ne plakati, jednostavno nemoguće. A onda onaj najgore stradali dio, sami centar. Mnoštvo ogromnih strojeva, bageri, dizalice, kopači, sve je bilo u pokretu. Ulice preplavljene vatrogascima, vojskom, policijom. I ljudi s vrećicama. Ti ljudi s vrećicama nisu ni plakali, ni tražili pomoć, jednostavno su stajali ukopani i nijemo gledali. Požurili smo do šatora i pokretne kuhinje gdje je već bilo mnogo kuhara i volontera iz cijele Hrvatske. Već tada trg je bio krcat doniranim paketima s namirnicama i vodom. Toliko toga je bilo da nismo mogli ni prići. Nismo znali što bi prije, sortirali ili kuhali.

Mogu priznati da je bio pravi kaos i da nam je trebalo vremena da se organiziramo jer su uvjeti bili loši, bez struje, osvjetljenja, bez prostora. Dečki su podigli ogromni šator pored kuhinje kako bismo u njega mogli smjestiti svu hranu koja je i dalje stizala. Nakon nekog vremena već se dijelila kava, voda, sokovi, sendviči, peciva, a ubrzo smo skuhali i prva jela. Tisuće porcija dijelili smo do duboko u noć. Svako pružanje zdjelice s hranom stradalom, vojniku, vatrogascu, volonteru izazivalo je tugu, ali i nekakvu vrstu sreće, iako je ta porcija hrane bila nešto najmanje i najneznatnije što smo mogli dati. Pred jutro se grad umirio i pošli smo kući. Grad je dobio i struju pa smo tek tada uz hodanje prema autu mogli doživjeti prave strahote koje su zadesile ljude i grad. Prošli smo pored mjesta gdje je poginula djevojčica od 13 godina. Nije tu bilo ni cvijeća ni ikakvog znamena, već je gorio samo jedan jedini lampaš. Užasna bol i neizmjerna tuga. Tog trenutka znala sam da ću i idućeg dana biti ponovno u Petrinji.

Manda Zrno, studentica i animatorica križevačkih župa:

Jedna želja lako postaje ideja i inicijativa potvrđuje da „mala iskra požar skriva, kap do kapi rijeka biva”. Nakon potresa koji je pogodio Petrinju, Sisak i okolna mjesta želja mi je bila pomoći na bilo koji način. U razgovoru s obitelji i prijateljima objavili smo poziv za pomoć, ali odaziv kakav je bio nismo očekivali. Osim hrane, vode, higijene, odjeće i deka sugrađani su brzo nudili i pomoć oko prijevoza, ali i odlučili sudjelovati i otići u Petrinju.

U dogovoru s vatrogascima dio stvari ostavili smo u Petrinji i prema njihovim uputama stvari odnijeli i u epicentar u Strašniku i Glinu. Ljudski kontakt, bliskost i podrška ljudima u mjestima, ali i službama na terenu u nekim trenucima znače više nego i sve ono materijalno. Ljudi stoje vani okupljeni oko vatre, ispod improviziranih šatora, u autima, ispred kuća… Potresno je vidjeti kako se ljudima sve što su gradili godinama ruši pred očima, iščekuju nove potrese i podrhtavanja, ali unatoč svemu drže se zajedno. U zahvalnosti primaju donacije, ali i mole da se proslijede i drugima. Iako svi primjećuju koliko smo dali, malo njih primjećuje ono što smo primili.

Osobno, ponovo sam si osvijestila koliko je važno dolaziti nekamo zatvorenih materijalističkih očiju, a otvorenih očiju srca. Tuga podijeljena se smanjuje, a radost podijeljena se umnaža i to je smisao prijateljstva i komunikacije – bezuvjetno dijeljenje. Ispred jednog šatora mještani su postavili okićeni bor da taj duh Božića i blagdana nastavi živjeti unatoč svemu.

 

Tekst: Leon Cerovec, 7. r.
Fotografije: Gordana Kapor, Manda Zrno, Ozren Bogdanović, MVR;
krizevci.hr

Komentari