Top

Što smo različitiji, to smo više braća

Annalisa Roversi i Fabrizio Vertua bračni su par volontera iz Brescie u Italiji koji, kako sami kažu, svoje volontiranje i pomaganje drugim ljudima ne doživljavaju kao žrtvu, već kao način života. Članovi su Udruge Dijete zove dijete koja surađuje s našom školom tako što djeca iz obitelji slabijeg imovinskog stanja odlaze na ljetovanje u Italiju. Velik korak koji su Analissa i Fabrizio napravili bio je odlazak u Afriku, u Demokratsku Republiku Kongo, gdje su posvojili dva dječaka. Uz to su, zajedno s još tri obitelji, osnovali udrugu Pleme svijeta

Annalisa kao klaun koji razveseljava bolesnu djecu

Annalisa kao klaun koji razveseljava bolesnu djecu

Povezano:

Annalisu sam upoznala prije nekoliko godina kada je radila kao animator u bolnici u Donjoj Bistri. Bila je obučena u klauna i poklonila mi psa od balona. Došla je tamo sa skupinom talijanskih volontera kako bi pomagala bolesnoj djeci. Nije joj smetalo što su spavali u šatorima i umivali se hladnom vodom. Do danas se Annalisa nije promijenila, još uvijek volontira s istim žarom i predana je pomaganju drugima, baš kao i njezin suprug Fabrizio.

Volontiraju od mladosti

Annalisa i Fabrizio prvi su put volontirali kao tinejdžeri u svojoj župnoj zajednici u Brescii gdje su pomagali u aktivnostima organiziranima za djecu koja su iz Hrvatske dolazila preko Udruge Dijete zove dijete. Tada su se upoznali s našim učiteljem Tihomirom Plešom, koji je s hrvatskom djecom dolazio na ljetovanje u Italiju. Kasnije su u toj udruzi postali koordinatori i voditelji projekta za Hrvatsku.
– Kada smo se vjenčali i stvorili svoj dom, odlučili smo ugostiti hrvatsku djecu slabijeg imovinskog statusa i pokušati im pružiti ono što im roditelji ne mogu, barem na kratko. Stekli smo puno novih prijatelja, upoznali obitelji djece koja su bila kod nas. Osjećam kao da imam još jednu veliku obitelj u Hrvatskoj – smatra Fabrizio.

Udruga Pleme svijeta pomaže afričkim sirotištima

Annalisa i Fabrizio dugi niz godina bili su voditelji projekta pomoći hrvatskoj djeci, no nakon što su u Kongu posjetili sirotište iz kojeg su posvojili djecu i vidjeli kakvo je stanje u toj državi i kako ljudi i djeca tamo žive, odlučili su osnovati udrugu za pomoć afričkim sirotištima. U tome su ime se pridružile još tri obitelji iz Mantove, Trenta i Milana koje su posvojile djecu iz istog sirotišta.
– Upoznali sestru Benedettu koja vodi sirotište u Kinshasi. Sad smo u kontaktu s njom i šaljemo joj novac za hranu, odjeću, popravke i ostalo. Tamo djeca nemaju gotovo ništa, svaki dan se bore s glađu, bijedom, bolestima. Male stvari čine razliku između života i smrti – objašnjava Fabrizio, a Annalisa dodaje: – Moto je naše udruge: Postoji pleme, postoje braća, i što smo različitiji, to smo više braća. To bi nas trebalo poučiti da jedni druge trebamo bodriti i pomagati se bez obzira na razlike.

Sirotište u Kinshasi

Sirotište u Kinshasi

Posvajanje dječaka iz Konga

U Italiji su dozvoljena međunarodna posvajanja jer velik broj parova traži djecu. Tako su i Annalisa i Fabrizio imali mogućnost posvojiti djecu iz druge države. Odlučili su posvojiti dječake Zacchariju i Claudia iz Kinshase koji su do tada živjeli u sirotištu sestre Benedette. Osim što je jako skupo, međunarodno posvajanje je i prilično komplicirano. Par je trebao proći nekoliko testova kako bi se uspostavilo jesu li sposobni za posvajanje. Od trenutka kad su se odlučili za posvajanje do dana kada su dječaci stigli u Bresciu prošle su dvije godine. Zaccharia je tada imao tri, a Claudio četiri godine pa su se brzo prilagodili.
– Dječaci su se ubrzo uklopili, naučili su jezik za nekoliko mjeseci i krenuli u vrtić – priča Annalisa.
Zaccaria i Claudio su iz neimaštine došli u obitelj u kojoj su dobili sve. U Kongu je nekoliko puta prolazila vojska pokraj njihovog mjesta te su morali biti tihi i mirni. Kada su u Italiji prvi put ugledali policiju, silno su se uplašili jer su ih podsjećali na vojnike.
Iako su dječaci već dugo s Annalisom i Fabriziom, još uvijek imaju strah od gladi koja mi je stalno prijetila u Kongu. Annalisa se šali kako se nikako ne mogu nasititi.

Obitelj Vertua

Obitelj Vertua

Dio onoga što jesmo

– Ne volontiram zato što moram nekome pomoći već zbog toga što želim volontirati. Pomaganje drugima postalo mi je prirodno. Na isti način volontiraju i naši prijatelji i obitelj te nas potiču na pomaganje drugima – rekao je Fabrizio.
– Volontiranje je naš način života, to je dio onoga što jesmo. Ljudi kojima pomažemo daju nam više nego što mi njima damo i što činimo za njih. Kada sagradimo školu u Kinshasi, djeca nam daruju svoje osmjehe, naklonost, ljubav. Sve te emocije koje dobijemo vrijede više od izgrađene škole – objasnila je Annalisa kako pomaganje drugima ne odvajaju od ostalih aktivnosti.

Annalisina i Frabrizijeva udruga provodi različite akcije za pomoć siročadi u Africi

Annalisina i Frabrizijeva udruga provodi različite akcije za pomoć siročadi u Africi

Ljubav prema volontiranju prenose drugima

– Jako smo zadovoljni svojim životom, pomaganje nam dolazi kao nešto prirodno, ne smatramo da imamo neke posebne zasluge. Imali smo sreću što smo upoznali sposobne ljude kao što su Tihomir i Benedetta, oni su nam uzor koji pokušavamo slijediti jer su cijeli svoj život u potpunosti posvetili djeci. Mi imamo svoju obitelj i obveze, ali trudimo se činiti nešto za druge koliko god možemo. Sve što činimo, činimo s velikom radošću – rekao je Fabrizio.
I maleni Zaccharia i Claudio uključeni su u rad Udruge. Uče volontirati i pomagati drugima.
– Svaki dječak ima svoju kasicu u koju stavlja novac za siromašne. Rade to vrlo rado jer iz prve ruke znaju koliko potrebitima znači svaka pa i najmanja pomoć – kaže Annalisa.
Diljem Zemlje ima još mnogo djece i ljudi koji žive u neimaštini i svakodnevno se bore s glađu, bolešću i smrću, stoga je potrebno čim više ljudi poput Annalise i Fabrizia, ljudi koji će biti spremni žrtvovati se i boriti za druge. Jer – svi imaju jednako pravo na život, zdravlje i sreću.

 

Annalisa i Fabrizio i svoje sinove uče volontiranju i pomaganju

Annalisa i Fabrizio i svoje sinove uče volontiranju i pomaganju

Tekst: Matea Koren, 8. e
Slike: iz privatnog albuma obitelji Vertua

Komentari