Top
Glavna tema: Glagoljam, dakle jesam

DESET GODINA KRIŽEVAČKIH GLAGOLJAŠA
Glagoljamo, dakle jesmo

Glagoljamo, dakle jesmo

Ove godine slavimo desetu godišnjicu postojanja glagoljaša u našoj školi zbog čega smo odlučili glagoljicu staviti kao glavnu temu 

radovi-mali

„Glagoljam, dakle jesam” je parafrazirana izreka francuskog filozofa Renea Descartesa koji je 1637. u djelu Rasprava o metodi napisao slavnu izreku „Mislim, dakle jesam”. Prema toj izreci čovjek zna da postoji dok misli, a mi smo htjeli sugerirati da Hrvati znaju da postoje jer smo svoju povijest zapisali brojnim glagoljičkim spomenicima. I na tu bi svoju povijest i kulturu, osobito glagoljašku, trebali biti ponosni.

O važnosti glagoljice za našu povijest i kulturu govorila je naša voditeljica novinarske družine, profesorica Martina Valec Rebić, prošle godine na otvorenju izložbe o glagoljici u Gradskoj knjižnici „Franjo Marković”. Što je sve rekla, možete pročitati u nastavku.

GOVOR 

Kako navodi Josip Bratulić u „Leksikonu hrvatske glagoljice”: Svaki je narod određen jezikom, pismom, svojom poviješću i prostorom na kojemu obitava. Hrvatski je narod tako određen glagoljicom i glagoljaškom baštinom koje su u temelju naše kulture pisane trima jezicima i trima pismima.

PRVO HRVATSKO PISMO

U velikoj su seobi naroda u srednjem vijeku Hrvati u VII. st. stigli na prostor starih rimskih provincija Dalmacije i Panonije, a sa sobom su donijeli samo usmenu književnost, a svoje pismo nisu imali. Prvo je pismo s kojim su se Hrvati susreli na današnjim prostorima zasigurno latinica, a njome su se koristili svjetovni i crkveni dostojanstvenici, tj. manji broj školovanih ljudi. Premda je latinica najstarije pismo na hrvatskom prostoru, prve su hrvatske riječi bile uklesane u kamen glagoljicom.

Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. st. O postanku glagoljice ima raznovrsnih znanstvenih teorija. Prema jednoj od njih, postanak glagoljice veže se uz širenje kršćanstva u 9. st. Tu su zadaću obavljali bizantski redovnici iz Soluna braća Ćiril (pravim imenom Konstantin) i Metod te njihovi učenici. Konstantin je za slavenski jezik izumio posebno pismo – glagoljicu. Na taj su jezik i pismo preveli brojne crkvene knjige, a kasnije se glagoljica rabila i za zapisivanje hrvatskoga jezika.

PRVI KNJIŽEVNI JEZIK

U to je vrijeme stvoren prvi slavenski književni jezik koji nazivamo općeslavenskim, staroslavenskim ili (staro)crkvenoslavenskim. Taj je jezik služio kao književni svim slavenskim narodima, bio je nadnacionalni jezik slavenskoga književnog srednjovjekovlja.

Govoreći o hrvatskome jeziku koji je dio hrvatskoga nacionalnog identiteta, potrebno je istaknuti kako su na njegovo oblikovanje i razvoj utjecali općeslavenski književni jezik i njegove redakcije. (Postupno u crkvenoslavenski jezik ulaze hrvatski elementi. To nazivamo redakcijom ili recenzijom.)

Hrvatskoglagoljski su tekstovi tako pisani trima jezičnim idiomima:

  1. hrvatskostaroslavenski (hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika) – staroslavenski jezik pohrvaćen uglavnom na razini glasova. Od 14. st. samo kao liturgijski jezik.
  2. hrvatsko-staroslavenski – mješavina je staroslavenskoga i hrvatskoga jezika. Njihovo miješanje vidljivo je u supostojanju elemenata iz različitih sustava za isti jezični sadržaj (npr. azъ i ja, nebeske i nebeskie, nebesi i nebu, novêi i noviji). Taj se idiom javlja u beletrističkim tekstovima, ali se u 14. i 15. st. teritorijalno i funkcionalno širio.
  3. narodni hrvatski (uglavnom čakavski) jezik – osim u pravnim tekstovima javlja se i u epigrafici, grafitima, u kolofonima i rubrikama liturgijskih kodeksa te u bilješkama na marginama rukopisa.

Ta tri idioma zajedno obnašaju sve one funkcije koje obnaša književni jezik.

BOGOSLUŽJE

Pozvavši slavenske apostole Konstantina Ćirila i Metoda u Rim, papa Hadrijan II. odobrio je glagoljicu kao liturgijsko pismo još u 9. stoljeću. Time su glagoljica i bogoslužje na narodnom jeziku uhvatili duboke korijene koji se nisu dali iskorijeniti nikakvim zabranama tijekom povijesti.

Naime, mnogi pape nisu dopuštali bogoslužje na slavenskom jeziku nazivajući ga barbarskim, već su smatrali kako je latinski jedini jezik bogoslužja. Tek u 13. stoljeću, dolaskom pape Inocenta IV., glagoljsko pismo i književnost slobodno se širi, prepisuje i upotrebljava u bogoštovne svrhe, a narodni jezik postaje jezik bogoslužja. Hrvati su oduvijek uživali bogoslužje na narodnom jeziku, dok je Zapadna crkva čekala na to do 1962. godine, kada je Drugi vatikanski sabor donio službenu odluku.

SPOMENICI

Važnost glagoljice u hrvatskoj kulturi potvrđuju brojni spomenici: njome je pisan naš prvi cjeloviti povijesni, pravni, jezični i književni spomenik – Bašćanska ploča oko 1100., prvi zakon na hrvatskome jeziku – Vinodolski zakon iz 1288., prvi međunarodni diplomatični spomenik na hrvatskome jeziku – Istarski razvod iz 13./14. st., prva tiskana knjiga – Misal po zakonu rimskoga dvora iz 1483., i prva hrvatska početnica za djecu – glagoljska početnica iz 1527.

TISKARSTVO

Sve knjige tiskane od izuma tiskarskoga stroja, dakle od 1455. pa do 1500. okupljamo pod nazivom inkunabule. Poznato nam je devet hrvatskih inkunabula, od čega je pet tiskano glagoljicom. Glagoljicu su u tiskarstvo i uveli Hrvati. Naime, hrvatski su glagoljaši bili prvi koji su tiskali glagoljicom, a kako su hrvatske inkunabule tiskane i latinicom, Hrvati su jedini narod koji ima inkunabule tiskane na dva pisma.

Misal po zakonu rimskoga dvora prva je hrvatska tiskana knjiga. Ne zna se gdje je tiskana. To je prvi misal u Europi koji nije tiskan latinicom i latinskim jezikom i jedna od najljepših tiskanih inkunabula uopće. Prva je slavenska inkunabula tiskana ne samo na papiru nego i na pergameni i prva slavenska inkunabula tiskana dvobojno, crveno i crno.

Knjige na glagoljici tiskane su sve do 20. st., usporedo s latiničkima. Rimski misal slavenskim jezikom tiskan je u Rimu 1893. i njegovo objavljivanje najvažniji je događaj u novijoj povijesti hrvatskoga glagolizma. Svojim izgledom ide u najljepše tiskane glagoljske knjige. Objavljen je još dva puta: 1896. i 1905., a njegovo treće izdanje posljednja je liturgijska knjiga na glagoljici. Pojedini su se glagoljaši i dalje služili ovim misalom, iako je dvadesetak godina kasnije (1927. u Rimu) izašao staroslavenski misal u latiničnoj transkripciji. Tako je župnik u Ninu misio iz njega još 1961.! Dakle, Hrvati su se glagoljicom služili više od 1000 godina.

CIJENJENA U INOZEMSTVU

Hrvatski glagoljični tekstovi svojom su ljepotom i pismom kroz mnoga stoljeća privlačili strane ljubitelje knjige. Ponekad novcem, ponekad silom dolazili bi u posjed hrvatske knjige pisane ili tiskane glagoljicom. Danas se zna za više od šezdeset knjižnica i muzeja u inozemstvu koji posjeduju neke hrvatske glagoljične knjige i hvale se njima kao osobitim vrijednostima svojega fonda.

Postoji legenda da su na glagoljskoj knjizi zvanoj Reimski evanđelistar francuski kraljevi stoljećima prisezali prigodom krunidbe. Danas knjiga predstavlja najveću dragocjenost Gradske knjižnice u Reimsu u Francuskoj.

ZAKLJUČAK

Dakle, važnost glagoljice odražava se u činjenici:

  1. da je to naše prvo pismo
  2. da smo već u srednjemu vijeku imali književni jezik usko vezan uz glagoljicu
  3. da su na njemu napisani brojni spomenici od najranijeg doba našega obitavanja na ovim prostorima
  4. da smo zahvaljujući glagoljašima od 9. st. slušali bogoštovlje na narodnome jeziku
  5. da smo jedini narod koji ima inkunabule na dva pisma
  6. te da naše inkunabule i ostale pisane i tiskane knjige predstavljaju nemjerljivo blago čiju vrijednost i ljepotu priznaju i drugi narodi.

Stoga, neka nam bude na srcu zapis nepoznatoga popa glagoljaša iz 14. stoljeća: „Zato, draga braćo, držite te knjige kao zrcalo pred očima vašim.”

 

Tekst: Elena Miklečić, 8. r.
Fotografija: Martina Valec Rebić

Komentari