Top
PredstavljamoŠkolska godina 2021./2022.

IDA ŠIMUNČIĆ, ATLETIČARKA
Sport me odgojio

Sport me odgojio

Tek joj je 25 godina, a brza je kao munja. Četiri je puta bila prvakinja Hrvatske u 400 metara s preponama, na državnom prvenstvu 2018. osvojila je čak šest zlatnih medalja. Na koju god atletsku stazu dođe, ostavlja protivnike iza sebe. Upoznajte izvrsnu križevačku atletičarku Idu Šimunčić

Ida s Izvorima na kojima je radila u osnovnoj školi

Grupni ili individualni sport?

Kada si se i kako počela baviti atletikom? I zašto atletika, a ne neki drugi sport?

U atletici sam već 14 – 15 godina. Počela sam u petom razredu. Međutim, nije bila samo atletika, paralelno sam trenirala i rukomet u Ženskom rukometnom klubu „Mlinar”. Okušala sam se i u odbojci jer je moja mama trenerica u križevačkom odbojkaškom klubu. Često bi mi se dogodilo da su u isto vrijeme bile utakmica i utrka, i u to vrijeme uvijek sam birala utakmicu. No, kako sam ušla u pubertet i kako sam počela sazrijevati, shvatila sam da više volim individualnost. Veliku ulogu u mojem opredjeljenju za atletiku imao je i trener Drago Palčić, s kojima sam već tada počela razvijati dobar odnos. Dobro me je procijenio kad me je potaknuo da iskušam prepone. S tom sam disciplinom kliknula. Što sam više rasla i razvijala se, to me je srce više vuklo na atletsku stazu.

Studirala si u Rijeci. Kako se u to uklopila atletika?

Želja mi je zapravo bila upisati farmaciju, no kako nisam uspjela, odlučila sam se za studij biotehnologije i istraživanja lijekova u Rijeci. Mogla bih čak reći da sam se na prvoj godini studija najviše zaljubila u sport i treninge. Postala sam puno ozbiljnija jer mi je na neki način trening bio bijeg od fakultetskih obaveza. S trenerom sam i dalje bila u kontaktu svakodnevno, čak i više puta dnevno. On je bio u Križevcima, a ja u Rijeci. U sklopu studentskog kampusa na Trsatu postoji vojno igralište na kojem je bolja staza od one koju smo tada imali u Križevcima. Tamo sam trenirala s trenerom na daljinu. Kad imaš trenera kraj sebe, kad mu čuješ glas, kad drži štopericu, kad ti je podrška, puno je lakše. Ovako je bilo jako zahtjevno. No, kako u Rijeci nisam baš imala bogat društveni život, pronašla sam se u treninzima. Sve što sam proživljavala, i dobro i loše, zapravo sam pretočila u skokove i vježbe. To me jako veselilo i bilo ispušni ventil.

Prvenstvo Hrvatske 2021. godine u Karlovcu

Medalje zlatnoga sjaja

Četiri puta si bila prvakinja Hrvatske u 400 metara s preponama. Kako si otkrila da ti to ide?

U početku sam trčala 100 metara s preponama. Ta disciplina zahtijeva više teretane i eksplozivnosti, a ja to sama, kad sam bila odvojena od trenera, nisam mogla. Tad mi je trener predložio da pokušam 400 metara s preponama. U početku nisam prihvaćala, no on je bio uporan, nagovarao me je i uvjeravao nekoliko mjeseci. Pristala sam istrčati jednu utrku uz uvjet da se onda vratim na svoju disciplinu. Na kraju je ta utrka, koja je trebala biti prva i posljednja, ispala jako dobra. I tako smo se dogovorili da prelazim na 400. Danas sam mu zahvalna što je prepoznao u kojoj disciplini mogu dati svoj maksimum.

Je li teško braniti naslov?

Za prvu medalju koju sam osvojila 2018. sve se poklopilo. Bila sam mentalno jaka, u dobroj formi, nešto je bilo pozitivno u zraku. Kad sam branila naslov, bila sam pod puno većim stresom. Treću medalju najmanje sam očekivala jer je bila baš jaka konkurencija. Osim toga za to je natjecanje bilo upitno hoće li se uopće održati. Na kraju sam trčala pod nekom virozom, a i mentalno mi je to bila baš jako teška utrka. Četvrtu sam medalju osvojila u lipnju 2021. u Karlovcu. Utrku sam istrčala nakon ozljede i zato mi je to najdraža medalja. Još se živo sjećam kako mi je bilo teško prije starta. Bilo je to izborno natjecanje za nastup na europskom prvenstvu u Bugarskoj. Znala sam da me tamo može odvesti jedino pobjeda, a k tome branim i naslov. To je nekako posebno opterećenje i odgovornost, koliko si god govorila da trčim za sebe, a ne za druge. Došli su me gledati mama i tata, no malo su kasnili. Već sam ulazila na start kad sam vidjela da dolaze. Tad sam se rasplakala. Zahvaljujući njihovoj podršci i velikoj želji, uspjela sam i to obraniti.

Na državnom prvenstvu 2018. u dva dana osvojila si čak šest zlatnih medalja. Kako si to izvela?!

Ta mi je godina bila jako uspješna. S nekoliko kolega atletičara dogovorila sam se da ćemo ganjati normu za prvenstvo Europe u Berlinu. Znali smo da trebamo nastupiti na što više natjecanja. Ako ne uspijemo skupiti prije, planirali smo na mlađem seniorskom natjecanju koje se najčešće odvija u Hrvatskoj u devetom mjesecu, nastupiti u što više disciplina. Tako je i bilo. Jedan je kolega rekao da će ići u sedam disciplina! Ja sam ih uspjela odabrati šest i pitala se gdje ću pronaći sedmu. Kad sam došla treneru s tom idejom, uvjerio me da mi je i šest sasvim dovoljno. Tako je i bilo. Prvi dan sam trčala sto, četiristo prepone i četiri puta sto (tu su sa mnom trčale još Katarina Balić, Veronika Drljačić i Lucija Zimonji). Drugi dan odradila sam četiristo prepone (to je moja disciplina), dvjesto i četiri puta četiristo (s Veronikom Drljačić, Lucijom Zimonji i mojom sestrom Elom). Iako je sve ispalo odlično – ovjenčala sam se sa šest zlatnih medalja što mi je jako podiglo samopouzdanje i donijelo slavu – pitala sam se kasnije što mi je to trebalo. Rekla sam si: „Nikad više!” Može se, no bilo je jako naporno.

Koji ti je osobni rekord?

Na četiristo metara s preponama rekord mi je 58.60 sekundi. To je treći rezultat svih vremena u Hrvatskoj otkad je samostalne Hrvatske. Nadam se da će jednom moje ime biti na prvome mjestu na tablici. Trenutno prvi rezultat iznosi 56.28 sekundi.

World Athletics Continental Tour Gold – Boris Hanžeković Memorijal, 2021., Zagreb

Samopouzdanje se gradi iz dana u dan

Koje bi još uspjehe i trenutke iz sportske karijere izdvojila kao najvažnije?

Svakako Hanžekovićev memorijal u Zagrebu. Na njemu sam nastupila dva puta. Svakome je atletičaru to velika čast jer trče samo pozvani. To je viši rang natjecanja, na svjetskoj razini, na koje dolaze atletičari iz svih krajeva svijeta koje gledamo na televiziji, koji nastupaju u dijamantnoj ligi, na olimpijskim igrama i svjetskim natjecanjima. Poseban je osjećaj trčati sa svjetskim prvakinjama. Osim toga to je jedino natjecanje gdje se u Hrvatskoj čuje za atletiku, oglašava se na televiziji, radiju, plakatima.
Drugo važno natjecanje bila je Univerzijada u Italiji 2019. To su svjetske sveučilišne igre. Spavali smo na kruzerima i isprobali različite svjetske kuhinje.
Istaknula bih još i europsko ekipno prvenstvo druge lige u Varaždinu 2019. To mi je bilo posebno natjecanje zbog atmosfere i publike. Bila je baš neka posebna energija u zraku. Svi smo u reprezentaciji bili jako nabrijani, motivirani, i svi smo jako dobro nastupili. Plus je bio i to što su naše obitelji mogle doći. Mislim da je to bio jedan od razloga atmosfere za pamćenje. Naravno, i šest medalja pamtim! One su mi je isto jako drage.

Spomenula si ozljedu. O čemu se radi?

Da, ozljeda… Moram reći da sam osoba koja ne želi priznati kad je nešto boli. Dosta dugo sam šutjela da me boli Ahilova tetiva na desnoj nozi. Na prvu sam pomislila da je to zbog previše treninga. Čak sam mislila da umišljam. Trajalo je to tako oko godinu i pol, trpjela sam, a onda je došlo do toga da više nisam mogla trpjeti. Tad sam rekla treneru. To mi je bio težak period. Oko dva mjeseca sam bila izvan terena. Samo sam vozila bicikl u teretani i radila vježbe na podu. Otišla sam na pregled na magnet i rečeno mi je da moram na operaciju ili da zaboravim trčanje. Međutim, nisam htjela prihvatiti operaciju, odlučila sam da ću radije vježbama pokušati ojačati tu nogu. Svakodnevno radim preventivne vježbe i više ne osjećam bol. Sad već mogu raditi i skokove, no još uvijek pažljivo treniram.

Prvenstvo Balkana u štafetama 2018., Erzurum, Turska

 Koliko je samopouzdanje važno za sportaše?

Jako. No ono se iz dana u dan gradi. Ja znam imati „valove”. Lako je biti samopouzdan kad osvojiš medalju ili kad napraviš osobni rekord. Nema sumnji, sve je odlično, sa svih strana te hvale. No obično se oko 23. – 24. godine u sportu dosegne, kako mi kažemo, ravna crta. Tad su potrebni detalji, neke sitnice koje te dižu. Ja sam svoj osobni rekord iz 2018. srušila tek u 2021., a imala sam u međuvremenu osvojene tri državne medalje. Trebalo mi je tri godine da uspijem srušiti svoj rekord. Tad počneš sumnjati u sebe, počne te izjedati sumnja da više nisi za to. Želja je još uvijek tu, daš cijelo srce, cijeloga sebe, a znaš da ipak nisi dosegnuo željenu razinu. I onda nastane džumbus u glavi. Tu je trener jako, jako bitna karika. Puno sportaša u zadnje vrijeme radi na mentalnoj pripremi s trećom osobom, sa sportskim psihologom jer mentalna snaga ponekad znači i više od fizičke.

Kako se ti sad osjećaš, imaš li vjere da možeš biti bolja, da možeš rušiti svoje osobne rekorde?

Pa da. Ne bih bila tu da to ne osjećam. Još nisam napravila sve što sam htjela. Imam još neke ciljeve koje želim ostvariti. Mislim da imam još prostora za napredovanje, i trener se slaže. Dogovorila sam se s njim da mi, kad vidi da nema dalje mogućnosti napretka, otvoreno kaže jer je to u sportu normalna stvar. Ja imam struku, mogu ići raditi, a i dovoljno sam zrela da mogu prihvatiti neke stvari.

Atletika, ali i struka

Nedavno si završila fakultet. Planiraš li se baviti strukom?

Htjela bih se baviti strukom, no to sam sad stavila na čekanje. Diplomirala sam u rujnu pa mi je potrebno malo odmaka i odmora. Volim čitati knjige pa sad nadoknađujem ono što nisam stizala tijekom studiranja. Počela sam proučavati i pčelarstvo. Voljela bih povezati pčelarstvo i proizvodnju prirodne kozmetike. Vjerujem da ću sa svojom strukom, kad se za nju odlučim, lako pronaći ili pokrenuti posao.

Obrana diplomskog rada na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, rujan 2021., Zagreb

 Rekla si da želiš ispuniti još dosta ciljeva. Koji su to ciljevi?

U atletici mi je cilj državni rekord. I nastup na Europskom seniorskom prvenstvu. I, naravno, Olimpijske igre. One su svakom sportašu san snova. A što se tiče životnih ciljeva, htjela bih se udati i postati mama. Također, htjela bih biti uspješna u svojoj struci jer sam se jako trudila je steknem.

Tko ti je sportski uzor?

Prije mi je bila Jessica Ennis-Hill, sedmobojka iz Velike Britanije. Nakon što je rodila dvoje djece, vratila se i uspjela osvojiti sve medalje koje su se dale osvojiti. Sad više nije u sportu, povukla se s velikih natjecanja i trenira za sebe. Nakon nje nemam nikog osim mame. Mama mi je općenito uzor, a ne samo u sportu. Mama je borac kakvog nema. Često mi ljudi znaju reći da imam puno njezinih gena! Ona me zapravo uvela u sport. Otkad znam za sebe, bila sam u dvorani uz mamu, trčala za loptom, vježbala na strunjačama.

Kakva je nova staza na križevačkom stadionu?

Preporod za sve atletičare i rekreativce! Mislim da su sve ozljede koje su nas pratile bile posljedica nepravilne podloge. Nakon postavljanja prave atletske staze buknuo je broj rekreativaca. Čak je i korona, koliko god bila loša, jako puno ljudi potaknula na aktivan način života. Stadion zna biti pun djece, rekreativaca i nas atletičara. To me jako veseli!

Prvenstvo Balkana 2020., Cluj-Napoca, Rumunjska

Školski dani – temelj za cijeli život

Pohađala si našu školu i bila članica novinarske družine, pisala si za Izvor. Čega se sjećaš iz tih dana?

Imali smo jako dobro društvo i sjećam se da mi je bilo jako zanimljivo. Tada sam zapravo naučila pisati i mislim da su ta iskustva zaslužna što me je mentorica na diplomskome radu pohvalila za lijepo pisanje. Sjećam se da smo puno radili, ali smo se puno i šalili, išli smo na izlete. Sjećam se da smo za jednu naslovnicu (tad je list još bio tiskan) fotografirali kolegicu novinarku. Ideja je bila da joj pola lica bude našminkano jer je tema broja bila šminkanje. Šminkale smo je u školskom WC-u, no ispalo je toliko blijedo da se na fotografiji uopće nije vidjela razlika. Tad je profesorica Rebić uzela stvar u svoje ruke i došminkala Antoniju. Bilo je to zabavno! Novinari su mi ostali u lijepom sjećanju iz osnovne škole i dali su mi lijep temelj za dalje.

U osnovnoj si se bavila i glazbom?

Da, najprije sam solo pjevala „Tihu noć” na božićnoj priredbi. Bila sam peti razred, a izabrala me je učiteljica Ivančica Celovec. Zatim smo u sedmome razredu s učiteljicom Sandrom Poštić snimali CD s pjesmama o Križevcima. Pjevala sam pjesmu „Križevci, grade moj”. Baš sam nedavno pratila emisiju „Večera za pet” u kojoj su kuhali ljudi iz našega kraja i pustili su moju pjesmu! Mislim da je sve to jako utjecalo na mene i razvilo moju osobnost – i glazba, i pisanje, a ponajviše sport. Sport me odgojio.

 

Tekst: Iva Koprić, 6. r.
Fotografije: iz Idina albuma

Povezani članci
PTICE STANARICE
Ptičice neće biti gladne

Učenici 2. a izradili su kućice za ptice kako bi pomogli pticama stanaricama da prežive zimu

DAN VRUĆE ČOKOLADE
Sladili se i učili uz čokoladu

Učenici 1. b razreda obilježili su Dan vruće čokolade. Na nastavi su za razne aktivnosti upotrijebili čokoladu i čokoladne proizvode