Top
Predstavljamo

NOVA VJEROUČITELJICA

Časna na biciklu

Početkom ove školske godine dobili smo novu vjeroučiteljicu – sestru Piju Herman. Oduševila nas je svojim sportskim duhom!

S. Pia pomalo je neobična časna sestra: najčešće joj je prijevozno sredstvo – bicikl. Nedavno je sudjelovala i na Gradskim sportskim igrama osnovnih škola gdje je trčala štafetu u ekipi učitelja i roditelja naše škole. Kako nas je oduševila svojim sportskim duhom, poželjeli smo saznati više o njoj.

Bicikl ima višestruke prednosti

S. Pia bicikl vozi već puno godina i na posao redovito dolazi njime.

– Volim se voziti biciklom, to mi je odlična rekreacija, a ujedno je i praktično jer sam brža, prije stignem. Imam bicikl već dugo, s time da mi ovaj nije prvi, jedan su mi ukrali. Zato ga sad uvijek dobro zaključavam! – uz široki je osmijeh ispričala s. Pia.

Redovnička haljina i kapa ne smetaju s. Piji dok vozi bicikl, ali mora biti oprezna.

– Što se tiče kape, problem je samo ako je jak vjetar. Tad moram paziti da mi ne odnese kapu. Jučer je jako puhalo i morala sam je pridržavati rukom. Ali mi se još nikad nije dogodilo da mi odleti! Haljina mi nije problem, ali moram paziti. Jednom mi se dogodilo da mi je kraj haljine zašao između kočnice i gume. Srećom, nisam pala, ali sam poderala haljinu. Bio je to trenutak nepažnje i dogodila se nezgoda, ali inače nije opasno! – otkrila je.

Ples s mladima na Svjetskom danu mladih u Krakovu.

Sportski tip od malih nogu

Ljubav prema sportu s. Pia gaji oduvijek. Od djetinjstva se bavila raznim sportovima.

– U osnovnoj školi trenirala sam kung fu i došla čak do smeđeg pojasa, koji je zadnji prije crnog. Nažalost, onda se dogodio rat pa se moja obitelj preselila iz Gline u Zagreb, i u Zagrebu nisam više nastavila trenirati. Žao mi je zbog toga, to je odličan sport i imali smo sjajnog trenera. Možda imam kakve posljedice od udaraca u glavu! – šali se s. Pia.

– U srednjoj školi trenirala sam atletiku u zagrebačkoj Mladosti, ali sam morala prestati zbog problema s mišićima. Kod sprinta bi mi znalo puknuti mišićno vlakno. Kome se to dogodilo, zna kako je to bolno. Prestala sam trenirati, ali sam se i dalje bavila trčanjem rekreativno. – ispričala je.

Raznim sportskim aktivnostima s. Pija bavi se i danas.

– Osim bicikla, imam i Orbitrack u svojoj sobi. To je odlična sprava, samo što, nažalost, trenutno nemam baš puno vremena za vježbu. Koristim ga uglavnom kad ne mogu voziti bicikl. Također, jako volim plivati. Kad god sam blizu vode, ne propustim priliku da se dobro isplivam.

Prije mjesec dana natjecala se na Gradskim sportskim igrama za našu školu.

– Učiteljica Nataša koja je pripremala djecu za natjecanje, spomenula mi je da će se natjecati i roditelji i učitelji, da će trčati štafetu. Odmah sam rekla da bih se rado uključila, iako odavno nisam trčala. Učiteljica Nataša rado me prihvatila i tako sam postala član ekipe. S obzirom da dugo nisam trčala, nisam baš nešto brza, a i godine čine svoje. Kad sam zadnji put trčala sprint, imala sam barem 10 kg manje pa sam mogla biti brža. Nije baš lako trčati u redovničkoj haljini, ponajviše zato što nije baš aerodinamična, a i jako je vruće. Ipak, bilo je jako zabavno i napeto. Za dlaku smo izgubili, ali jako mi je drago da sam sudjelovala. Imali smo sjajnu ekipu, a i kolege iz suparničke škole bili su odlični! – rekla je.

Naravno da je natjecateljica u redovničkoj haljini bila glavna zvijezda natjecanja.

– Iako sam u školi rekla đacima da ću trčati u štafeti roditelja i učitelja, iznenadili su se kad su me vidjeli. Odlično su navijali, pravi su borci! Nadam se da ću se natjecati i dogodine, i da ću biti malo brža. Nije mi nikada bilo osobito važno pobjeđivati, više uživam u sudjelovanju, zabavi, veselju i atmosferi. No kada vidim koliko to našim đacima znači i kako se lavovski bore, morat ću se i sama više potruditi. – otkrila je svoje planove s. Pia.

Na gradskim sportskim igrama u studenome prošle godine.

Poziv za redovništvo u srednjoj školi

S. Pia je odluku o odlasku u samostan donijela u srednjoj školi.

– U trećem razredu srednje škole osjetila sam poziv. Znate, ne postaje se časnom zato što se tako sjetiš, nego osjetiš poziv od Boga. Mnogi ljudi čuju poziv, ali se ne odazovu. Ja sam se odazvala i nakon što sam završila gimnaziju, otišla sam u samostan. I, eto, već sam 22 godine časna sestra. – otkrila je.

S. Pia po struci je vjeroučiteljica i ima višegodišnje iskustvo rada u školi.

– Nakon fakulteta sam radila u Sesvetskom Kraljevcu dvije godine kao vjeroučiteljica u osnovnoj školi. Zatim sam premještena u Sarajevo, gdje sam radila četiri godine u Katoličkom školskom centru, i u gimnaziji i u osnovnoj školi. Bila sam i u Zadru dvije godine, pa u Tuzli šest godina. Prošle godine stigla sam u Križevce. Prošle godine radila sam kao sakristanka u crkvi svete Ane i bavila se svojim doktorskim studijem, trenutno pišem završni rad, a od ove školske godine radim u školi. – ispričala je.

Česta selidba nikome nije laka, pa ni časnim sestrama.

– Mjesto u koje ćemo ići i što ćemo raditi ne određujemo same, nego o tome odlučuje provincijalna glavarica. Ona sagledava potrebe čitave provincije kojoj je na čelu i prema tome raspoređuje sestre. Također, kad dođemo nekamo, ne znamo koliko ćemo dugo tamo biti. Kad dobiješ premještaj, cijeli život ti se mijenja: mjesto, sestre s kojima živiš, ljudi s kojima radiš, mentalitet toga kraja. Jedino što je isto jesi – ti sam. To nije baš lako, osobito ako ti je negdje lijepo, ako si upoznao ljude, stvorio prijateljstva, i onda sve to moraš ostaviti i krenuti ispočetka. – iskreno je ispričala s. Pia.

Najzabavniji je ženski nogomet.

Život u samostanu

Život u samostanu razlikuje se od života u obitelji.

– U samostanu postoji dnevni red, u koji svaka od nas uklapa svoje dužnost. Ujutro je najprije zajednička molitva u samostanskoj kapeli, radnim danom u 6.20. Najprije molimo časoslov, a zatim je pola sata razmatranja i meditacije. Slijedi doručak, nakon svatko ide za svojim poslom – u školu, u vrtić, a imamo i tri starije sestre koje obavljaju kućanske poslove. U podne je zajednička molitva i ručak, u 18.30 večernja molitva i misa u župnoj crkvi i na kraju zajednička večera. Kao članovi zajednice skupljamo se, dakle, na molitvama i obrocima. – objasnila je.

Red Kćeri Božje ljubavi, kojemu pripada s. Pia, u Križevcima je gotovo 90 godina.

– Naš red pripada apostolskim zajednicama, što znači da se otvaramo prema ljudima, služimo i pomažemo zajednici, i na taj način širimo vjeru. U Križevcima su časne sestre najpoznatije po vrtiću. Osim što vodimo vrtić, jedna sestra radi u školi, a često imamo i susrete za mlade. Nedavno smo u samostanu imali i druženje za članove dječjeg crkvenog zbora. – ispričala je.

Od ove školske godine s. Pia u crkvi sv. Ane vodi dječji zbor, koji animira pjevanje na nedjeljnoj dječjoj misi.

– Nisam nikad išla u glazbenu školu, ali sam u osnovnoj školi pjevala u zboru i svirala melodiku. Kasnije sam sama naučila svirati sintesajzer. Silom prilika na nekim sam župama morala svirati i voditi zborove. Vodila sam i mješoviti zbor, i dječji, i zbor mladih. I sad vodim dječji zbor i to mi je baš lijepo. Zbor nema puno članova, ali su pjevači odlični! – hvali s. Pia svoje zboraše.

Evangelizacija sportom

Dok radi s djecom i mladima, sport je neizostavan dio druženja i zabave.

‒  Kad sam radila u tuzlanskom Katoličkom školskom centru, svakog proljeća smo išli na izlet zvan Sportski dan. Tada se učenici natječu u trčanju, igraju se timske igre – odbojka, košarka, nogomet. Dobar se dio đaka „natječe” i u roštiljanju i izležavanju na suncu! A ja bih onda okupila ekipu djevojaka. Potjeramo momke s nogometnog terena jer inače nikada ne bismo došle na red. A tada počinje prava zabava ‒ ženski nogomet. Što lošije igraš, to je zabavnije! To je odlična prigoda za zabavu i smijanje! – sjeća se uz širok osmijeh.

S. Pia igra i stolni nogomet.

Ako kome nije baš drago trčanje, u obzir dolazi i – stolni nogomet.

‒ Na Svjetskom danu mladih u Krakovu nakon završetka veličanstvene svete mise koju je predslavio papa Franjo, dok smo u župi u kojoj smo bili smješteni čekali da se svi okupimo, našli smo si zabavu. S obzirom da smo bili jako umorni jer smo tu noć bdjeli zajedno s više od milijun mladih i prespavali na otvorenom, nismo bili u nekoj formi za pravi nogomet, pa smo se poslužili njegovom stolnom verzijom. Uh, jednako loše igram i pravi i stolni nogomet! Ali, kao i u školskoj štafeti, važno je sudjelovati i igrati se. Pobjeda je dobrodošla ako se dogodi, no nije uvjet da bismo se radovali, uživali i družili se! – podijelila je s. Pia još jednu uspomenu.

S. Pia svjesna je kako se mladi vole baviti raznim sportskim aktivnostima pa im na taj način nastoji približiti vjeru.

‒ Mislim da su igre, sport i druženje odličan način okupljanja djece i mladih. Kroz igru se jako dobro može vidjeti i upoznati, ali i izgrađivati nečiji karakter. A tada se dobije prilika i za neke ozbiljnije aktivnosti i za druženje djece i mladih s Isusom Kristom. On je ipak naš najvažniji i najvjerniji prijatelj i osoba s kojom bismo trebali provoditi najviše vremena. ‒ zaključila je s. Pia.

S. Pia s novinarkama Izvora.

 

Razgovarala: Mateja Miklečić, 6. r.
Fotografije: iz albuma s. Pije; MVR

Komentari